propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

01.11.2017.

Moj divni komšiluk (IV)

Komšije iz ulaza sam počeo malo bolje upoznavati kada je procurio ravni krov iznad mog stana. Dotad su to bili slučajni susreti, nekad prijatni nekad malo manje prijatni, o čemu sam već pisao. Razlog što je krov procurio je taj što izolacija, limovi na sastavima i ostalo nije mijenjano od 65.-te kada je zgrada izgrađena. A pokazalo se da se i državna i stambena izolacija moraju obnavljati barem svakih 50-ak godina da ne bi procurilo. I odem ja kod tadašnjeg predstavnika etažnih vlasnika, onog nekadašnjeg predsjednika kućnog savjeta, komšije s prvog sprata. Nismo ni ono dobar dan, dobar dan obavili a njemu već iskočile vratne žile, izdreljio oči na mene i veli: neš’ ti od mojih para svoj krov popravljat’! Navikao sourovac čitav život radi za zajednički interes, pa mu teško sad pod stare dane mijenjati navike. Uzmem ja slušalice, poslušam opet Vela havle bend. Pozovem vještaka da vidi koji su to radovi za obaviti na krovu. Vještak reče svoje i dovedem ja majstore. Nije prošlo dugo kad eto ti opet starih znanaca, policije, ne na vrata nego na krov ovaj put. Da se vratim na ovo moj krov, njegove pare. Skontaću ja vrlo brzo da se za sva pitanja opravki u zgradi, na krovu ili recimo instalacija koje idu ispod zgrade, potežu vitalni stanarski interesi donjeg ili gornjeg doma, i da kao rezultat toga imamo potpunu blokadu odlučivanja i bilo kakvog djelovanja institucije haustora. Bilo je tu nekih intervencija zavisno od toga ko je bio pev (predstavnik etažnih vlasnika) u datom momentu, tako da su ovi međusprataši, i mahom srednjeklasaši, uglavnom dobivali srednjaka. Preduzeće koje je pružalo uslugu ponašalo se po starom oprobanom izbornom stranačkopartijskom obrascu, udovolji predstavnicima i ignoriši kontrolne mehanizme na raspolaganju stanarskom tijelu. Da zaključim, uvedeno etažno glasanje zacementiralo je više-manje ratom zatečeno stanje. Još kad su nam uveli da moramo izabrati jednog predstavnika za oba ulaza, to nas je potpuno paralisalo. Sreća pa nemamo tri spojena ulaza. Pojedine komšije su nas počele prihvatati tek kad smo dobili djecu. Ono, nismo više zvanično došlje, proizvodimo potomke i sve su naznake da smo tu da ostanemo. Znali su nas iznenaditi nekim lijepim gestama. I kad im pola odbiješ na ono kako se svi djeci predstavljamo bolji nego što jesmo, ostane ona druga polovina.

30.10.2017.

Moj divni komšiluk (III)

Nakon funkcionersko-nefukcionerske podjele u našim ulazima sa ratom je uslijedila podjela na one koji su ostali i, što reče jedna komšinica iz kvarta, pobjegulje. Njemačka, Slovenija, Holandija, Amerika, Australija i kako je već rečeno Kanada samo su neke od zemalja, i kontinenata, koje su profitirale dolaskom mojih komšija, i njihove djece jer gdjegod dođu naša djeca oni su najbolji učenici u školama, kasnije najbolji uposlenici na radnom mjestu. Ja sam bio pobjegulja u Maleziji i Australiji, ali pošto sam svakako došljo to se ne računa. Neki su se netom nakon rata i vratili, kao recimo komšija iz susjednog ulaza koji je u međuvremenu postao nouveau riche. Njega i suprugu ćemo zvati mr. nouveau riche i ms. nouveau riche. I kako svijet obično voli da mrzi nouveau riche, tako se i ovim našima svašta zamjera, uključujući i nečišćenje snijega od strane njihovih sinova. To ću malo detaljnije. Komšinica sa drugog sprata iz susjednog ulaza je tako jedne zime konfrontirala mrnr (mister nouveau riche) sa činjenicom da ni on ni njegovi sinovi ne čiste ulicu i prilaz zgradama od napadalog snijega iako sa svojih četiri-pet-šest auta redovno koriste špuru očišćenu od strane ostalih stanara. I da će ako se takva situacija nastavi povući svog sina iz muža iz snježne brigade. Nisam čuo je li joj mrnr nešto odgovorio na to, ali on inače tiho priča tako da nije ni čudo da ga nisam čuo. Tako oni pretežno tiho pričaju, kad ne šute. I tako malo pomalo svi su otpadali iz snježne brigade što zbog lumbaga, lijenosti, bojkota, bojkota zbog bojkota, i drugih meni nepoznatih razloga dok nisam jedne zime ostao samo ja. Samoća natjera i ove kao ja nesklone razmišljanju na razmišljanje. I tako jednog jutra još za mraka lopatam ja i posipam solju, a jedan za drugim niz ulicu silaze komšijska auta, mašu oni meni, mašem ja njima, sve po komšijskom ps-u. Ja sam tu zbog sebe jer mi treba auto i godi mi jutarnja rekreacija, a već sljedeće neće me biti pa nek se taližu. Nouveau riche ne čiste jer su prezauzeti dodatnom akumulacijom početnog kapitala, potomci radničke klase više vole udariti po pivama, ovi što bi i čistili neće svojim trudom da doprinose dodatnom bogaćenju već nadolmljenih nouveau riche, par srednjeklasaša vjerovatno razmišlja što bi mi kad neće oni. Krajnji rezultat, niko ne čisti. I tako se ova nekonstruktivna matrica iz haustora prenosi na više slojeve društva. A vratio se nakon rata još jedan pobjegulja iz mog ulaza, komšija s drugog sprata, moj heroj, isti Ibrahim Ferrer iz Buena Vista Social Club. Planinari i on i žena mu, mislim da ima blizu osam banki, ali i dalje prav k’o strijela. On je mjesecima u maniru pravog partizanskog diverzanta, pravio sabotaže komšinici koje nema dok ga jedno jutro u sitne sate nisu otkrili organi. Možda isti oni koji su i meni dolazili na vrata. Imam još dvojicu heroja u kvartu. Jedan je komšija bajker, žena mu jedne godine isplela, ili je bolje isheklala, zimsku kapu mom djetetu, a drugi je stonoteniser, ima komplet kolekciju starog Alan Forda i neda je nikome.

27.10.2017.

Moj divni komšiluk (II)

Nije prošlo dugo prije nego što sam saznao ko me je tako svakodnevno prijavljivao policiji za remećenje javnog reda i mira u zgradama metenjem nakupljene prašine kad mi se dotična ukazala na vratima. Galami, mlatara rukama, priča nepovezano. Meni bilo čudno, a njoj to prirodno stanje. Kako tad, tako i danas. Zvaćemo je komšinica koje nema jer neregistrovanje takvima najteže pada. Divna komšinica M. s drugog sprata nije dugo poživila. Umrla je čini mi se u toj prvoj ili drugoj godini po našem dolasku u zgradu. Ne sjećam se da je bolovala. Tih nekoliko puta što sam je vidio nakon našeg prvog susreta, uvijek mi je djelovala vitalno zračeći onom nekom pozitivnom energijom koja je nadživila sve ove naše zone sumraka. Bilo je tu još smrti komšija tokom ovih malo više od deset godina, više nego rođenja u skladu sa ovim već ustaljenim natalitetskim nazadovanjem. Umro je komšija nosilac partizanske spomenice, istaknuti NOB-ovac. Umro je otac komšije iz prizemlja, to je onaj lijeni potomak radničke klase čiji je otac vjerovatno većinu svoje radne energije koristio za stavljanje klipova u točkove funkcionerske klase. Umrla je i jedna divna komšinica isto iz prizemlja. A umrla je nedavno i komšinica sa našeg sprata, vrata preko puta, i otišli mi na saučešće. I sad priča njena kćerka, ne priča nego nam nameće priču, kako rođak tog ranijeg vlasnika, koji živi u Kanadi, koji je nama i prodao stan po punomoći, zapravo nije imao punomoć za prodaju nego je on onako eto svojevoljno proširio i na prodaju stana bez odobrenja ovog vlasnika u Kanadi. A i kćerka od pokojnice živi u Kanadi. I tako Kanađani iz mog ulaza raštrkani od Vankuvera do Montreala, uključujući Saskachevan i Manitobu, provode dokone godine. Jedan se pravda da nije stan rezervisan za rodbinu i funkcionersku raju prodao došljama. A ova druga nam uživo na saučešću saopštava vijest sa rokom dospijeća od 12 godina da bi po njenom najbolje bilo da se mi nismo ni uselili u njen haustor. Jer sve je to i dalje njihovo u tom sociopatskom poimanju aktuelne stvarnosti našeg ulaza. Samo stanari iz 65.-te su legitimni, svi drugi su tu radi rastakanja izvornog homogenog haustorskog monolita. Izađosmo mi iz stana nakon 20-ak minuta u šta ovo bi fazonu. Da utvrdim još jednom za kraj da je ova podjela na funkcionere i nefunkcionere prva i osnovna podjela u naša dva ulaza. Iz te proizilaze sve druge koje su jos dodatno mutirale tegobnim istorijskim okolnostima potkraj prošlog i početkom ovog vijeka, o čemu će biti više riječi u nastavku. Prvo o nouveau riche ogranku funkcionerske kaste u susjednom ulazu.

26.10.2017.

Moj divni komšiluk (I)

Nekad ljetos kaže mi komšinica iz susjednog ulaza prilikom slučajnog susreta u parku, s nekim povodom sigurno koji sam ja u međuvremenu zaboravio, kako imamo divan komšiluk. Sjećam se da joj onako zatečen ništa nisam odgovorio, ali sreća ima ovaj blog da se nešto kaže na tu vječnu temu. A i krenulo me u zadnje vrijeme s ovim pričama u nastavcima... Treba prvo reći da je taj komšiluk, zapravo bolje rečeno ta dva ulaza u spojenoj zgradi, u koji smo se doselili prije evo malo jače od deset godina pravi funkcionerski komšiluk iz prošlog sistema koji se sad i kritikuje i brani pretežno for all the wrong reasons. Nije ono krema prošlog sistema, partijaneri sa samog vrha, više onako mid-level management, ali i dalje istaknute figure iz složene organizacije udruženog rada, tzv. sourovci. Ovi osnovci iz osnovnih organizacija udruženog rada nisu se mogli tu progurati iako je tu i tamo kao i u svakom sistemu bilo padobranaca. Znam ovog jednog iz mog ulaza, i dalje bije bitke koje mu je otac započeo. Više o tome kasnije. I tako su oni radili na jačanju klasnih razlika, ali ipak i pomalo se glođući međusobno uzurpirajući zajedničke prostore u zgradama jedan nauštrb svih ostalih, ugrađujući dodatna rebra na radijatorima mimo standarda predviđenog po metru kvadratnom i sl., tek toliko da se zna da je i jednopartijski sistem razrađen u pedesetogodišnjem periodu između drugog svjetskog i trećeg našeg rata imao svoje struje koje su se odražavale i na osnovnu ćeliju samoupravnog života, haustor. Desni haustor je imao stanove veće kvadrature, ono 120 metara kvadratnih da se komotno funkcionerski raširiš sa dugačkom terasom i pogledom na grad. U lijevom haustoru su dominirali stanovi od trićavih 70-ak dovoljnih da pomisliš da se protegneš i da se u startu zaustaviš kad uvidiš da ne možeš. Lijevi ulaz pa tako i lijevi pogled sa manjih terasa. Treba li napominjati da su četrdesetke i pedesetke bile rezervisane za osnovce tako da te kvadrature ovamo nije ni bilo. I ko zna dokad bi to tako trajalo, lijevi bi gledali kako će nadesno kad ovi desni odu u nebo, da se ta arhitektura ne poremeti prvo ratom pa poraćem. I dok se još nisu ni oporavili ni od jednog ni od drugog, deset godina poslije, među ostalim došljama dođosmo i mi. I to još došlje nefunkcionerske provenijencije. Ja iz jednog u suštini radničkog kvarta sa primjesama napredne inteligencije, i supruga iz drugog grada, druge republike, jebote! I to južne, jer ovi sjevernjaci i zapadnjaci su okej. Komšije su nas dočekale po oprobanom receptu. Znam da je tako više manje svima, k’o ono da te upripitome i smjeste odmah u startu na tvoje mjesto uljeza koji ima da ne remeti već odavno uspostavljeni poredak kojem ništa ne mogu ni ratovi ni izmjene vladajućih ideologija pa tako ni najgora od svih pošasti, dolazak novih ljudi. Pa mi se tako jedan dan u liftu komšinica sa trećeg predstavi: N. starosjedilac, a ja pružih ruku, S. i u sebi otšutih onaj drugi dio, došljo. Kad sam već kod lifta, sjećam se mi prebacivali u liftu nekakvo ljepilo za pod, nije sad tristo kila nego ono par vreća do polovine kapaciteta lifta, max. 150 kg, kaže na to komšija sa petog onako nehajno u prolazu da će nam ukinuti lift. Mi sad već naviknuti na ove izljeve dobrodošlice odgovorismo mu kako ćemo prije mi njega ukinuti nego on lift, jednako nehajno. I još se sjećam kako mi je svaki dan policija kući dolazila po prijavi o remećenju ovog javnog reda i mira u zgradama. A rušenje zidova već odavno gotovo, ja od ćoška do ćoška s metlom kupim prašinu. Da završim ovu epizodu na pozitivnu notu, bila je na drugom spratu divna žena M. Pala meni sa krova futrola od fotoaparata na balkon ispod njenog, a nije bilo kući čovjeka koji je tu stanovao. Ja kuc-kuc kod nje, prvi put me vidi, izvuče dvije oklagije, izolirband traku, spojismo mi oklagije i tom improvizovanom kukom dohvatismo futrolu...

25.08.2017.

O još jednoj Skandinavki i gotovo...

Čini mi se da sam u ono vrijeme kad je do mene došla vijest da Howard Feinstein više neće biti jedan od selektora programa na SFF-u pokušao naći taj članak u kojem je objasnio razloge ostavke, za koju ja vjerovatno tada nisam ni znao da je ostavka, ali iz nekog razloga nisam mogao. Subscribers only ili neki drugi razlog ne sjećam se, uglavnom nisam čitao. Možda će smiješno zvučati, ali meni je to bilo bitno. Godinama sam se otvarajući program festivala radovao njegovom mixu igranih i dokumentarnih filmova u Panorami i dokumentarnim filmovima koje je u drugoj festivalskoj sekciji birala Rada Šešić. Tako da su za mene dvoje SFF junaka bili, i ostali, Howard Feinstein i Rada Šešić. Rada je i dalje tu, a u nekom ranijem postu prisjetio sam se filmova koje sam gledao u Panorami, kao neki moj Tribute to Howardu. Lista ide ovako: Dark Days (Marc Singer), Paradise Now (Hany Abu-Assad), Bil'in Habibti (Shai Carmeli Pollak), The Visitor (Thomas McCarthy), Standard Operating Procedure (Errol Morris), Rachel (Simone Bitton), Eid milad Leila (Rashid Masharawi), Food Inc (Robert Kenner), Women from Georgia (Levan Koguashvili), Goodbye Solo (Ramin Bahrani), Presunto culpable (Roberto Hernandez i Layda Negrete), En ganske snill mann (Hans Petter Moland), Jaffa: The Orange's Clockwork (Eyal Sivan), The Guard (John Michael McDonagh), Tyrannosaur (Paddy Considine)... Prije neki dan sam pročitao članak na IndiWire portalu. Šest godina zadrške nekad i nije loše. U jednoj rečenici u članku a vezano za taj njegov fallout sa festivalom, ili bolje rečeno Purivatrom, kaže Howard: “It’s as if Panorama, Tribute to, and Howard Feinstein had never existed.” Negiralo ga skroz zajedno sa njegovom gošćom Susanne Bier čiji se film In a Better World to veče prikazivao u Meeting Pointu. A preko rijeke Angelina Jolie i Brad Pitt. Hoće to tako kod nas, ali vratimo se na početak priče. Howard je trinaest godina birao filmove za Panoramu i Tribute to, čini mi se a neka me ispravi neko ako je drugačije, da je on i prije uloge selektora na SFF-u bio neka faca u svijetu filma tako da je vjerovatnije da je on više doprinio promociji festivala vani nego što je on lično hajrovao zahvaljujući ulozi selektora dva festivalska programa. Činjenica je da su ovi programi imali vjernu publiku, da su dolazile producentske i režiserske face koje su u nekoj opuštenoj atmosferi razgovarale sa publikom. Sjećam se Peter Mullana, producentice filma Food Inc, Eyal Sivana i drugih... Čovjek se trudio i po meni je to sve skupa bila jedna success story. Very much so, I would say. Tako da nije sad neka taština ako čovjek kaže u članku da je ponosan na taj svoj rad. Ne znam ga lično, i opet neka me neko demantuje ako sam u krivu, čini mi se da nije puno tražio, osim da mu se ne miješaju u izbor filmova. I to je izgleda i bio početak kraja njegove saradnje sa festivalom. Htio je u program Tribute to zajedno sa Argentinkom Lucreciom Martel dovesti i srbijanskog režisera Olega Novkovića. A to ovim glavešinama festivala nije sjelo jer se prethodne godine Novković odlučio za prikazivanje svog filma Beli, beli svet na festivalu u Lucernu, a ne u takmičarskom programu regionalnog filma na SFF-u. Odbili da mu plate avionsku kartu iz Beograda, nek’ vozi šta mu fali... A Beli, beli svet sa Uliksom Fehmiuom prikazan u Panorami te 2011. godine. U komentarima Howard je još dopisao: “The Sarajevo Film Festival ignored Bier… Only my two assistants and I spent any time at all with her, from the moment of her arrival at the airport until her departure two days later. By chance, she and her partner’s room was right next to mine in a small hotel, and during what would have been “free” time, my driver/assistant drove them to see places significant during the war. A trooper, she asked for, and expected, nothing. As the person who invited her, I expected SOMETHING.” Nije ovo ni poenta ko je bio preko rijeke, balansiranja između glumačkih zvijezda, sponzora i s druge strane umjetničkih art-house filmova, Hollywood protiv ostatka svijeta, Howarda protiv Mire, ili Izete, ovo je čisto pitanje elementarne pristojnosti i kulture. Kao žalimo se ministri nekulturni, izdavajanja za kulturu nedovoljna, kulturni poslenici se bore protiv vjetrenjača... Jebemti, šta bi? Došla žena, osvojila Oscara te godine za najbolji strani film, ovaj Howard, prznica, neprznica, kakav god da je, nastupa ispred festivala, četiri godine je pokušava dovesti, i negiraše je skroz, i nju, i Howarda, i partnera joj... Kako rekoh, hoće to tako kod nas. Il’ si s nama ili protiv nas i ne talasaj. Kaže Howard “… no Bosnian makes waves”. To that I would say, because otherwise he or she will coughed up on the shore and waves will even that out until the next ever more successful edition of the festival. I zato ja samo gledam filmove... Festival je godinama gradio imidž na nekoj toplini organizatora i ovdašnjih ljudi. Kao ono nastali smo iz čiste potrebe za umjetnošću kako bismo preživjeli, što se još uvijek eksploatiše. We are all about films and filmmaking, free of any conventional restrictions... Kao ono kad Malkovich kaže dobro mi je niko me ne prepoznaje na ulici, ili kad Mullan kaže jebote može se i pušiti i piti piva... U odgovoru na Howardov članak, koji i nije odgovor jer se i ne dotiče onoga o čemu on govori, kaže se: “The Sarajevo Film Festival remains faithful to its objective to promote worldwide auteur cinema, with a specialized focus on South-Eastern Europe…The Festival team is already working intensively on the 2012 Festival edition planning and programming outline.” Negiralo ga duplo, ali ne govori to ništa o njemu već o festivalu. Čini mi se da je jedno ozbiljno resetovanje bilo neophodno, i to prije šest godina.


Stariji postovi

propali fudbaler
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
272135

Powered by Blogger.ba