propali fudbaler

http://propali-fudbaler.blogspot.com/2011/11/open-letter-to-international-lawyer-and.html 

Nakon sarajevske premijere filma „Once Brothers“ u februaru ove godine, na pitanje o tome na čiju inicijativu je došlo do snimanja ovog filma, Vlade Divac odgovara: „Film je snimljen na inicijativu Diona Cocorosa, koji je inače producent u NBA Entertainmentu. On je došao sa idejom, jer je znao celu situaciju sa igračima sa naših prostora. Ja sam je podržao, a iskren da budem nisam verovao da će uspeti da dočaraju baš kako je bilo i da pošalju prave poruke kroz film“. A da li je dočarano „baš kako je bilo“ i da li su poslane „prave poruke kroz film“?

Dion Cocoros ovako pojašnjava kako je nastao film: „Divac might not be there in terms of star power, but his story is unmatched... How many people fall out of friendship with their best friend and aren't able to reconcile with them because they die? Plus with a war surrounding them and, oh, by the way coming from these postage stamp-sized towns in Yugoslavia to make it to the NBA. Essentially, his story is almost unmatched... It's almost surreal how many layers there are.“

Krenimo zato sloj po sloj. Cocoros kaže između ostalog kako su Vlade Divac i Dražen Petrović bili najbolji prijatelji. Da vidimo šta na tu temu kažu njihovi bivši saigrači iz reprezentacije. Nakon projekcije filma u Zagrebu, Dino Rađa se našalio da je sa Divcem dok su igrali zajedno za reprezentaciju više puta spavao u sobi nego sa tadašnjom djevojkom. Stojko Vranković svoje druženje sa Petrovićem opisuje ovako: „Upoznali smo se 1980. godine u kadetskoj reprezentaciji bivše države i to se druženje nastavilo u juniorima i seniorima. Većinom, ne i uvijek, bili smo cimeri...“ Zdravko Radulović kaže: „Dok smo svi bili u reprezentaciji, Draženov i njegov odnos nije bio toliko blizak. Svima nama u ekipi je Dražen, koji je bio nešto stariji i već je igrao za Real Madrid, bio idol. Vjerujem da su se sprijateljili tek u Americi kad su otišli igrati u NBA jer im je zajedno bilo lakše u tom novom svijetu“. Zdovc nakon odgledanog filma dodaje da jesu bili prijatelji i da je to braća više onako „glamurozno, filmski...“

Nakon sjajnih igara Petrovića, Divca, Kukoča, Rađe, Paspalja, Zdovca i ostalih igrača na svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine gdje su bili nedodirljivi za sve suparnike, došao je rat. Koji nam u u ovom filmu pojašnjava niko drugi do Gordon N. Bardos, profesor sa Univerziteta Kolumbija, kako je predstavljen u filmu. Ono što se ne kaže jeste to da se radi o čovjeku koji je 1997. godine, nakon što je „Oslobođenje“ objavilo slike na kojima pobjedonosno uzdiže tri prsta na ulazu u Pale i u Pravoslavnoj crkvi ljubi zastavu Republike Srpske, naprasno napustio funkciju zamjenika direktora za obuku glasača u sjedištu OSCE-a u Sarajevu gdje je radio kao službenik NATO-a. Bardos u filmu, očekivano, kaže sljedeće: „I think it's fair to say that the international community largely held Serbia responsible for the wars in Croatia and in Bosnia, but it was not a black-and-white struggle. War crimes were committed on all sides and ethnic cleansing was being committed by all sides...“ Ako je odabir naslova bio „filmski, glamurozan“ što se svakako može razumjeti zbog potrebe da se privuče što veći broj gledalaca, zar se nije mogao naći neko manje pristrasan da kaže par riječi o genezi ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?! Mislim kad se NBA Entertainment već potrudio da se u filmu pojave Magic Johnson, Kareem Abdul-Jabaar, Joe Dumars, Larry Bird, Clyde Drexler i ostali...

Sam Divac kaže u jednom intervjuu kako je film namijenjen američkom tržištu. Uspon Petrovića i Divca, koji su svoje prve košarkaške korake napravili u Šibeniku i Prijepolju, do NBA zvijezda predstavlja ostvarenje američkog sna, što je trebalo doprinijeti još većoj gledanosti filma. Da vidimo onda kako je film doživio prosječni američki gledalac, naravno ne računajući one historičare amatere, i usput košarkaške znalce, srpskog ili hrvatskog porijekla. Velika većina onih koji komentarišu raspad prijateljstva između ove dvojice košarkaških velikana Divca vidi u suštini kao pozitivca, a Petrovića kao negativca. Pa tako jedan kaže: „It was a pain to hear how the two principals fell out over geography, ethnicity, and international politics. The falling out was probably the fault of neither, or perhaps both. Divac, at least, apparently tried to mend the breach, but never was able to.“ Drugi gledalac ide čak korak dalje i veli: „After watching this I truly feel sorry for Dražen in that he was so shallow of a friend...“

Da zaključim, ako je namjera bila da se kroz priču o dvojici sjajnih košarkaša ispriča jedna veća, mnogo zamršenija priča o dešavanjima koja se dotiču svih nas na prostoru bivše Jugoslavije, onda se onim dijelovima filma koji se tiču brata Petrovića trebalo pristupiti mnogo opreznije, pogotovo imajući u vidu činjenicu da Dražen nažalost nije više među nama. To je taj sloj koji nedostaje. Jer svi mi znamo da je Dražen svima bio idol, da je u evropskim finalima davao po 60 koševa, da kao najbolji evropski igrač u to vrijeme nije smatran dovoljno dobrim da bi imao više minuta na terenu u Portlandu od prosječnih bekova Terry Portera i isluženog Danny Aingea, da ni najboljem svih vremena Michael Jordanu nije bilo lako čuvati ga... Novinarka E-novina Žarka Radoja piše: „Iako se insistira na velikom prijateljstvu dvojice košarkaša teško je povjerovati da je njihov privatni razlaz bio uzrokovan samo bacanjem te zastave, bez želje da se nakon toga o bilo čemu dodatno razgovara i razjasni.“ Mislim da je pored svih drugih okolnosti na koje nisu mogli uticati ni jedan ni drugi, razlazu kumovao stav Divca koji govoreći o intervenciji povodom dešavanja na Kosovu u emisiji Larry King Live, bez ustezanja nalazi krivce u NATO-u i teroristima iz Oslobodilačke vojske Kosova, dok su samo par godina ranije za granatiranje Šibenika krivi političari i propagandna mašinerija. I ne vidi ništa pogrešno u tome. Ni dan danas.

http://propali-fudbaler.blogspot.com/2011/11/once-brothers.html        

On October 25^th 2011, Prime Minister of Republika Srpska, Milorad Dodik was scheduled to deliver an address entitled “An American Foreign Policy Success Story: The Dayton Accords, Republika Srpska, and Bosnia’s European Integration” at the Columbia University in New York. On the day of the event some persons who had their RSVPs confirmed earlier were denied access to the Faculty Room of Low Library where the event was to take place with no explanation given. The invitation read: “To RSVP, please contact Ms Catherine Brooks at kab2194@columbia.edu” Now, I do not know whether Ms Brooks was on hand to give an explanation to people who were turned back from the door, but it seems not to have been the case. In absence of any official explanation, suspicions were raised that those turned back from the door were persons with non-Serb names.

Going back to the invitation, it read: “On behalf of the Harriman Institute and the Njegos Endowment for Serbian Language and Culture at Columbia University, we would like to invite you...” As for the Njegos Endowment for Serbian Language and Culture, we learn from its newsletter dated March 14, 2003 that “[t]he meetings that we host are most often initiated and organized by Professor Radmila Gorup... and by Harriman Institute Assistant Director Gordon N. Bardos.” Now, let us assume for a moment that the persons were indeed prevented from attending this talk based on their ethnicity and look at what Harriman Institute Assistant Director Gordon N. Bardos recently had to say on the issue of ethnicity in Bosnia and Herzegovina in general and the issue of mixed marriages in particular.

In his article “In Defense of Richard Holbrooke” published by Transconflict on March 2^nd 2011 (http://www.transconflict.com/2011/03/in-defense-of-richard-holbrooke-023/), Gordon N. Bardos writes: “... That the “ethnification” of Bosnian society happened long before Richard Holbrooke came along is most apparent in the record regarding the most intimate of human relationships – marriage. Despite the myth of high levels of interethnic marriage in Bosnia and Herzegovina frequently expounded in the media, Bosnian social reality has throughout history been quite the opposite. In nineteenth century Bosnia, mixed marriages were completely unheard of. As late as 1988, ninety-three percent of Bosniacs married endogenously, and Croats and Serbs were not much more inclined to marry outside their ethnic groups either. In 2001 in the Herzegovinian town of Mostar, out of 176 recorded marriages, not a single one was between a Croat and a Bosniac...”

Next, at the panel discussion on the book entitled “Bosnia Remade” by Gerard Toal and Carl T. Dahlman, which took place on April 19, 2011, arguments made by discussant Gordon N. Bardos were summarized by Gerard Toal as follows (http://bosniaremade.wordpress.com/): “The authors hold a constructivist position that underestimates the power of ethnicity. While ethnicity was not the primordial axis of life in BiH it was the primary one. Ethnicity predicts two-thirds of the time who one will marry, what attitudes one will have, etc.” Bardos revisits the issue of “interethnic marriage” in his article for National Interest entitled “Fetishes and Fantasies in Bosnia” published on August 11, 2011 (http://nationalinterest.org/commentary/fetishes-fantasies-bosnia-5748). Bardos uses almost identical language as in the Transconflict article arguing that “[m]ixed marriages in nineteenth century Bosnia were unheard of, and despite the myth of high levels of interethnic marriage propagated in the 1990s, remained rare throughout Bosnia’s twentieth-century history. As late as 1988, for instance, 93 percent of Bosnia’s Muslims married within their ethnic group, and Bosnia’s Croat and Serb Christians were much more inclined to intermarry...”

With this kind of background information, it seems quite likely that in this case ethnicity predicted who will attend RS President’s talk entitled “An American Foreign Policy Success Story: The Dayton Accords, Republika Srpska, and Bosnia’s European Integration”. And who will not. 

PS. Ima i ovdje: http://propali-fudbaler.blogspot.com/   

“Ne znamo se ni radovati”... “Kome je Miske rekao: Fuck you!?”... “Miske ljut kao ris, sam napustio Bilino Polje”... “Koji je pravi: Miske strijelac ili Miske mitraljezac?”... samo su neki od naslova koji su se mogli naći u bh. medijima nakon utakmice sa Bjelorusijom u kojoj je Zvjezdan Misimović odlučio pobjednika svojim golom u 87. minuti. Čekao sam da vidim hoće li se neko sjetiti da napiše nešto više od pukog ponavljanja sukoba sa Ćirom Blaževićem nakon prve utakmice u baražu protiv Portugala ili „čestih“ sukoba sa drugim trenerima poput Veha, Hagija ili ovog najskorijeg sa Sušićem... Ne, nije se sjetio.

Niko ne spomenu sukob sa Vladimirom Petrovićem Pižonom koji mu je u U-21 reprezentaciji tadašnje Savezne Republike Jugoslavije dao 5 minuta za dokazivanje u utakmici koju su Pižonovi puleni već gubili sa 3:0 da bi mu poslije rekao da je spor, debeo i arogantan, nakon čega je po oprobanom balkanskom receptu zapelo sa pasošem. Da ne bi tog sukoba, Zvjezdan Misimović ne bi ni zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ne piše se ni o tome kako je kao dijete Bajerna, Zwetschge imao mnogo teži put od recimo Schweinia. Morao se dokazivati u Bohumu, Nirnbergu i konačno Wolfsburgu, da bi sa nepunih 27 godina postao Deutscher Meister i da bi mu kao najboljem dodavaču lige najveći njemački književni genije među fudbalerima (poslije Olivera Khana, naravno) Mario Basler u novinskoj kolumni priznao da je sposoban za veće domete od “nošenja torbi saigračima”. Ne bi vjerovatno Zvjezdan ništa mijenjao na tom putu, tek usput u jednom od intervjua spomene kako je Magath došao za trenera Bajerna nekoliko mjeseci nakon njegovog odlaska i kako mu je mnogo godina kasnije u jednom razgovoru rekao kako bi kod njega dobio šansu.

Nakon osvojene titule, u Wolfsburgu su mu zahvalili tako što su ga nakon još jedne odigrane sezone, čekajući izvjesnog brazilskog plejmejkera (koji ih je prvo doveo do borbe za opstanak da bi onda u odlučujućoj utakmici odbio da sjedne na klupu za rezervne igrače nakon čega mu je izrečena nezapamćena kazna u iznosu od pola miliona eura!) i izvjesivši astronomsku cifru za njegovo obeštećenje, prodali na kraju prelaznog roka kad više nije bilo ozbiljnih kupaca, i to u turski Galatasaray pod Hagijevim vodstvom. Dakle, nakon što je Volfsburg postavio na fudbalsku mapu Evrope, nakon što je dvije sezone zaredom bio najbolji dodavač lige i nakon što je uz malu pomoć prijatelja, ponajviše Gentnera i Schefera pomogao tandemu Grafite-Džeko da postignu rekord Bundeslige u datim golovima u jednoj sezoni, sa već stečenim rejtingom u reprezentativnom fudbalu i kao neprikosnoveni vođa, sa trakom ili bez nje, jedne nove generacije bh. fudbalera, Miske odlazi u slabiju ligu u klub koji već godinama nema uspjeha na evropskoj sceni. Gdje ga dočekuje Hagi i stavlja na poziciju lijevog veznog da igra po boku, u suštini da igra nešto što nikad u životu nije igrao. Nakon 9 odigranih utakmica, “Maradona sa Karpata”, ništa manja neznalica u trenerskoj ulozi od argentinskog originala, proglašava ga prekobrojnim. Veli ne treba mu u timu, a naša reprezentacija u grupi za Euro 2012 zajedno sa Rumunima. Epilog: Hagi ubrzo dobio otkaz u Galati, Misimović postigao vjerovatno odlučujući gol za plasman u baraž u pobjedi protiv Bjelorusije, Rumuni ispali.    

Sukob sa Blaževićem. Šta reći o tome, a da nije već rečeno. Mogu samo ponoviti ono što sam napisao prije godinu i po, tačnije 20.4.2010: “... Miske is innocent! Povlačenje zelenim tepihom portugalskog stadiona kao da se radi o bezvrijednom otiraču i ne zaslužuje ništa drugo nego puni i bezrezervni neposluh selektoru koji se svom silinom svojih dokazanih moralnih nekvaliteta obruši na jednog člana jedanaestočlanog tima i okrivi ga za nešto što se i ne može okvalificirati kao neuspjeh. Jer da je ušla ona dupla stativa-prečka, Ćiro bi sam sebe slavio kao nacionalnog heroja. I ne bi onda imao vremena da drekne da je Miske kriv što smo poraženi od Portugala u prvoj utakmici, da nepromišljeno izvali da je on dobro odigrao da pobjeda sigurno ne bi izostala, da lupi da je kriv zbog žutih kartona ključnih igrača koji zbog toga neće nastupiti u uzvratnoj utakmici...” Šta je onda Sušić trebao reći nakon utakmice sa Francuzima koja je odlučivala o direktnom plasmanu na Euro 2012?! “Spahić je kriv što smo odigrali neriješeno s Francuzima... da on nije otvorio Nasriju stranu prema golu ne bi ni došlo do duela (i bespotrebnog saplitanja) koji je sudija uvukao u šesnaaesterac i onda procijenio da se radi o penalu... da je samo markirao igrača u situaciji bezopasnoj po naš gol na 12 minuta do kraja utakmice, ne bismo sada pričali ni o žutim kartonima Papca, ni o povredi Mujdže ni o neophodnosti igranja Cristiana Ronalda na evropskom prvenstvu, već bi pijani od sreće već treći dan slavili plasman Bosne i Hercegovine, po prvi put u istoriji, na evropsko prvenstvo u fudbalu...” Ispade Miske saboter, a Ćiro i dalje trener svih trenera. Miske kriv što Ćiro i jedno par stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca ne odoše u Južnu Afriku?? Po meni bi luđe od ove izjave bilo još samo da se Ćiro obratio naciji kao predsjednik Republike Hrvatske kad se onomad kandidovao.

U uvertiri ovog najnovijeg “sukoba” sa Sušićem, veli Pape Misketu na zajedničkom sastanku igrača i stručnog štaba uoči utakmice sa Bjelorusijom kako bi ga bila sramota doći na okupljanje da igra tako malo u svom klubu. Kaže to igraču, bivšem kapitenu, koji u tom trenutku ima najviše nastupa za reprezentaciju, a ne bi tako nešto trebao reći ni najmlađem reprezentativcu Muhamedu Bešiću. Kaže to igraču koji se protekle dvije sezone potuca od Galate do Dinama Moskve gdje igra na kašičicu, koji nije šuti i trpi tip jer očigledno nikad i nikome u svojoj karijeri nije šutio, a još manje je trpio. A zadužio nas je svojim igrama kao još samo jedan igrač u istoriji bh. fudbalske reprezentacije. Sergej Barbarez zvani Barba. Zaslužio je da ga se barem poštedi uvreda u stilu danas vel’ka faca, sutra opet kita na pragu tridesete kada je igračima u nogama ostalo još par sezona da odigraju i u idealnim okolnostima da se od reprezentacije oproste na nekom velikom takmičenju (u Misketovom slučaju, u Brazilu 2014). Što se tiče impulsivne reakcije nakon postignutog gola (rafalanja i psovke) i kome je to bilo upućeno, po meni Pižonu, trenerima u Bajernu, Hoenessu, Hagiju, Silkinu i svim onima koji su ga osporavali kroz karijeru, kao i onim domaćim izdajnicima koji bi prerano da ga penzionišu. Da se umjesto što je sam napustio Bilino Polje kojim slučajem pojavio na konferenciji za štampu poslije utakmice, Miske bi okupljenim novinarima rekao na našem sa blagim njemačkim akcentom: “When the seagulls follow the trawler, it is because they think sardines will be thrown into the sea.”

Fudbal je kao i život. Zvjezdan Misimović Miske, ili kako ga njegovi saigrači iz Bajerna nazvaše Zwetschge, samo ne da na sê. Kao što nisu dali na sê ni King Eric ni Zinedine Zidane.

Slika preuzeta sa sljedeceg linka:

http://www.daylife.com/photo/04TyczG9tt5A9

Dark Days (Marc Singer), Paradise Now (Hany Abu-Assad), Bil'in Habibti (Shai Carmeli Pollak), The Visitor (Thomas McCarthy), Standard Operating Procedure (Errol Morris), Rachel (Simone Bitton), Eid milad Leila (Rashid Masharawi), Food Inc (Robert Kenner), Women from Georgia (Levan Koguashvili), Goodbye Solo (Ramin Bahrani), Presunto culpable (Roberto Hernandez i Layda Negrete), En ganske snill mann (Hans Petter Moland), Jaffa: The Orange's Clockwork (Eyal Sivan), The Guard (John Michael McDonagh), Tyrannosaur (Paddy Considine)...