Dana 18. septembra 2009. godine, Viši sud Quebeca, odnosno sudija Louis-Paul Cullen donio je presudu po tužbi Bil’ina i Ahmeda Isse Abdallah Yassina (njegovih nasljednika) protiv Green Park International Inc, Green Mount International Inc i direktora ovih korporacija Annette Laroche zbog izgradnje doseljeničkog naselja Modi’in Illit na njihovoj zemlji.
Par riječi o Bil’inu. Bil’in se nalazi na Zapadnoj obali u pokrajini Ramallah i al-Bireh, 12 km zapadno od grada Ramallaha. Prema podacima u Bil’inu živi oko 1.800 stanovnika koji se uglavnom bave zemljoradnjom i uzgajanjem maslina. Stanovnici su do 1998. godine imali pristup zemlji koju su obrađivali, s tim da im je te godine Izraelska vojska počela ograničavati pristup. Od 2000. godine nemaju nikakvu mogućnost da se na tim parcelama (oko 60 posto zemlje koja pripada Bil’inu) bave zemljoradnjom ili uzgajanjem maslina. Protesti protiv nasilnog oduzimanja zemlje i izgradnje doseljeničkog naselja Modi’in Illit traju neprekidno od 2005. godine, uz podršku, pored ostalih, međunarodnih organizacija i izraelskih aktivista. Izraelski režiser Shai Carmeli-Pollack napravio je i dokumentarni film Bil’in Habibti (Bil’in My Love) u kojem gledamo kako se život stanovnika Bil’ina nepovratno mijenja. Gledamo jednog od žitelja Bil’ina kako plače za stoljetnim stablima masline koja se buldožerima čupaju iz korijena. Sjećam se kako sam u vrijeme gledanja ovog filma zamišljao kako li je iščupati čovjekove korijene sa jednog mjesta i pokušati ih presaditi drugdje, znajući da je svaki takav pokušaj samo još jedan ožiljak na izranjavanoj duši tamošnjeg čovjeka koji već dugo predugo proživljava golgotu u nastojanjima da ostane i opstane na toj zemlji. A samo u posljednjem stoljeću tom zemljom su gazdovale dvije imperije, otomanska i britanska, Jordan i konačno od 1967. godine naovamo Izrael.
Bil’in je jedno do brojnih mjesta na Zapadnoj obali koje raspolovljava zid ili sigurnosna ograda kako je izraelske vlasti zovu. Nešto više o zidu. Proteže se na potezu od 720 kilometara i od sadašnje teritorije Zapadne obale otkida 975 kvadratnih kilometara ili 16,6 procenata teritorije na kojoj prema procjenama trenutno živi 237.000 Palestinaca. Neka urbana područja, kao što je to slučaj sa Qalqiliyom u kojoj živi oko 40.000 ljudi, ostaju potpuno opasana zidom i ljudi izlaze i ulaze samo preko jednog vojnog čekpointa koji je otvoren od sedam ujutro do sedam naveče. Inače, samo u prvoj fazi izgradnje zida i prema izvještajima posebnih izvjestilaca o stanju ljudskih prava uništeno je oko 100.000 dunuma najplodnije zemlje na Zapadnoj obali, uključujući zemlju u privatnom vlasništvu, maslinjake, bunare, stabla citrusa i plastenike od kojih su živjele desetine hiljada Palestinaca. Sve što je Izrael imao reći na ovo je sumirano u riječima izraelskog stalnog predstavnika u Ujedinjenim nacijama koji je na sastanku Savjeta bezbjednosti održanom 14. oktobra 2003. godine poručio da je „Izrael spreman i sposoban da, uz ogromne troškove, prilagodi ili ukloni ogradu ako bi to bilo neophodno uraditi u okviru političkog dogovora“. Ovim pitanjem se bavio i Međunarodni sud pravde koji je u paragrafu 134 svog savjetodavnog mišljenja od 9. jula 2004. godine konstatovao da „izgradnja zida i uspostavljanje popratnog režima koji doprinosi demografskim promjenama na tom području predstavlja [između ostalog] kršenje člana 49. stav 6. Četvrte ženevske konvencije...“ Konačno, u paragrafu 153 savjetodavnog mišljenja, Sud je utvrdio da je „Izrael obavezan da vrati zemlju, voćnjake, maslinjake i ostalu imovinu koja je oduzeta od bilo kojeg fizičkog ili pravnog lica u svrhu izgradnje zida na Okupiranoj palestinskoj teritoriji“. U kontekstu savjetodavnog mišljenja neka mi bude dozvoljen još jedan kratki komentar. Od 15 sudija samo jedan od njih, sudija Thomas Buergenthal, bio je mišljenja da je Sud trebao iskoristiti svoje diskreciono pravo i odbiti da dâ savjetodavno mišljenje zbog, po njegovom mišljenju, nedovoljnog broja dokaza koji su sudu dostavljeni na uvid.
Nego da se vratimo na tužbu koja je predmet ove analize. Razlog što je tužba podnesena kanadskom a ne izraelskom sudu jeste što se sjedište gore pomenutih korporacija nalazi u Quebecu i zato što podnosioci tužbe nisu uspjeli pred izraelskim Visokim sudom pravde (Vrhovnim sudom Izraela) zaustaviti gradnju naselja za izraelske doseljenike. Što se tiče nadležnosti Višeg suda u Quebecu u parničnim predmetima, ovaj sud, između ostalog “ima nadležnost za prvostepene predmete u vrijednosti od najmanje 70.000 dolara... može izdati nalog da se obustave određene aktivnosti (na primjer, ovaj sud može zaustaviti građevinske radove na zemljištu koje nije u vlasništvu osobe koja obavlja radove)”
Suština tužbe je u tome da se tvrdi da je g. Yassin bio vlasnik dvije parcele (br. 35 i 62) na zemljištu na kojem korporacije obavljaju građevinske radove, s tim da nije imao vlasnički list, ali jeste plaćao porez na tu zemlju dok je ovo područje bilo pod vlašću Jordana u periodu od 1948. do 1967. godine. S obzirom da se radi o ruralnom području te imajući u vidu turbulentnost života na ovim prostorima, nekako mi je i razumljivo da nije imao vlasnički list, ali čovjek očigledno jeste plaćao porez jordanskim vlastima, s tim da je sasvim sigurno nekoliko generacija te porodice živjelo na tom području jer neko je morao, ako ništa drugo, te masline uzgajati više od sto godina. 24 godine poslije okupacije ove teritorije, odnosno 1991. godine, Izrael je neke parcele na teritoriju Bil’ina proglasio zemljom u vlasništvu države, s tim da je pet godina poslije, to jest 1996. godine, tu istu zemlju dodijelio na korištenje vijeću Modi’in Illita u svrhu izgradnje naselja za jevrejske doseljenike. Korporacije su gradnju naselja namijenjenog isključivo izraelskom civilnom stanovništvu započele u februaru 2005. godine. Podnosioci tužbe se između ostalog pozivaju i na Četvrtu ženevsku konvenciju, član 49. stav 6. koji glasi: “Okupaciona sila ne smije pristupiti deportiranju niti preseljenju određenog djela vlastitog civilnog stanovništva na teritoriju koju je okupirala.” Bitno je napomenuti da je Izrael ratificirao Četvrtu ženevsku konvenciju 6. jula 1951. godine. Jedina rezerva koju je uložio prilikom ratifikacije ove konvencije je ta da će kao znak raspoznavanja sanitetske službe umjesto crvenog križa, polumjeseca, lava ili sunca na bijelom polju koristiti crvenu Davidovu zvijezdu (Magen David Adom). Osim toga, kršenje citirane odredbe konvencije predstavlja ratni zločin i samo učešće u izvršenju ratnog zločina povlači naravno krivičnu odgovornost. Svjesni toga da bi za pokretanje krivičnog postupka protiv korporacija u Kanadi bilo potrebno dobiti saglasnost državnog tužioca ili zamjenika državnog tužioca i da bi s obzirom na prirodu predmeta takvu saglasnost bilo skoro pa nemoguće ishoditi, podnosioci tužbe su se odlučili za pokretanje parničnog postupka, što je jedan od prvih slučajeva te vrste pred kanadskim sudovima. Prema tužbenim navodima, citirana odredba konvencije predstavlja “međunarodno običajno pravo”, što tužena strana sasvim očekivano osporava.
Još jedno od centralnih pitanja u ovom predmetu jeste pitanje da li izraelski sudovi predstavljaju odgovarajući forum za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. U tužbi se tvrdi da ne predstavljaju odgovarajući forum zbog nemogućnosti odlučivanja u skladu sa pravnim principima, dok u svom prijedlogu tužena strana od Suda traži da, između ostalog, de bene esse (uvjetno) prizna tri presude izraelskog Visokog suda pravde koje su već ranije donesene u ovom predmetu, u kojem slučaju bi se sasvim očigledno radilo o presuđenoj stvari (res iudicata). Za puno razumijevanje konteksta, bitno je napomenuti da se jedna od specifičnosti izraelskog sistema ogleda u tome da „Vrhovni sud takođe zasjeda i kao Visoki sud pravde... i da kada zasjeda kao Visoki sud pravde, Vrhovni sud Izraela djeluje kao sud prve i ujedno konačne instance”, što u prevodu na laički jezik znači da na takve odluke nema prava žalbe. Tužena strana takođe od Suda traži da se proglasi nenadležnim u ovom predmetu po principu forum non conveniens (neodgovarajući sud), a čak i ako bi se proglasio nadležnim, da postupak ustupi izraelskom Visokom sudu pravde koji je prema tvrdnjama tužene strane „očigledno u boljoj poziciji da donese odluku”.
Da pokušam rezimirati ova dva centralna pitanja. Što se tiče toga da li član 49. stav 6. Četvrte ženevske konvencije predstavlja međunarodno običajno pravo ili ne, Izrael je još od vremena zauzimanja ove teritorije tvrdio da se uopšte ne radi o „okupaciji”, već o „upravljanju” Zapadnom obalom i Gazom osporavajući tako suverenitet Jordana i Egipta nad ovim teritorijama u periodu prije šestodnevnog rata iz 1967. godine. Ujedinjene nacije i brojni pravni stručnjaci su pak zastupali stajalište da je Četvrta ženevska konvencija primjenjiva u slučaju izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze zbog toga što se, između ostalog, radi o prvom skupu međunarodnih zakona čija je namjena da štite ljudska bića, a ne interese država i što je akcenat, između ostalog, stavljen na zaštitu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema civilnom stanovništvu, te masovnog oduzimanja njihove imovine. Najbolji argument koji sam čitajući različite tekstove na ovu temu našao je onaj u kojem se kaže da kad bi primjena međunarodnog humanitarnog prava (u ovom konkretnom slučaju Četvrte ženevske konvencije) zavisila od priznanja okupacione sile da je druga strana vodila rat za pravednu stvar, ono nikad i nigdje ne bi bilo primjenjeno. Drugim riječima, onog trenutka kad je Izraelu, pa makar i prećutno, dozvoljeno da „upravlja” životima ljudi na okupiranim teritorijama na način koji je u suprotnosti sa principima međunarodnog prava, ti ljudi su faktički prestali biti zaštićena lica u smislu ove konvencije, što obesmišljava i samo njeno postojanje. Jer nijedna okupacija poslije Drugog svjetskog rata nije u tolikoj mjeri institucionalizirana kao što je to slučaj sa Judejom i Samarijom (jedna od mjera je bila i preimenovanje Zapadne obale) i Gazom, a čini se po uslovima pod kojima ljudi žive na tom području i koji se konstantno pogoršavaju već 40 godina da se konvencija pokazala, najblaže rečeno, vrlo neuspješnom u zaštiti njihovih osnovnih prava. U jednoj od ranijih presuda Visokog suda pravde, sudija Landau je svoj stav da član 49. stav 6. Četvrte ženevske konvencije ne predstavlja međunarodno običajno pravo pojasnio tako što se pozvao na komentar sa 17.-te međunarodne konferencije Crvenog krsta u kojem se kaže da je „ova odredba usvojena nakon određenog oklijevanja...”, nakon čega sudija Landau sam konstatuje da „ako je bilo oklijevanja, onda je zasigurno da se ne radi o očiglednom uputstvu kako to nalaže međunarodno običajno pravo”.
Ono što sudija Landau propušta da kaže je zašto je zapravo došlo do tog famoznog „oklijevanja”, što se pojašnjava u daljem tekstu komentara: „Namjena ove odredbe je da se spriječi praksa koju su za vrijeme Drugog svjetskog rata provodile neke sile koje su preseljavale dio svog stanovništva na okupiranu teritoriju iz političkih ili rasnih razloga ili, kako su oni tvrdili, u svrhu koloniziranja tih teritorija. Takvo preseljenje stanovništva je otežavalo ekonomsku situaciju domicilnog stanovništva i ugrožavalo njihovo odvojeno postojanje kao rase. Ova odredba pruža dragocjeni instrument zaštite (valuable safeguard) zaštićenim licima. Treba, međutim, napomenuti da se u ovom stavu (stavu 6.) značenje riječi "preseljenje" i "deportiranje" značajno razlikuje od značenja u kojem se ove riječi koriste u ostalim stavovima člana 49. s obzirom da se one ne odnose na preseljavanje zaštićenih osoba, već zapravo preseljavanje državljana okupacione sile. Stoga, činilo se logičnijim -- a to je i istaknuto na Diplomatskoj konferenciji -- da se ovaj stav odvoji od ostatka člana 49. kako bi pojmovi "deportiranje" i "preseljenja" u cijelom tom članu zadržali značenje koje im je dato u stavu 1., to jest, prinudno preseljavanje (progonstvo) zaštićenih lica sa okupirane teritorije. Ono što se desilo u periodu od 30 godina od 1949. do 1979. godine, odnosno od usvajanja ove odredbe Četvrte ženevske konvencije do vremena kada je sudija Landau odlučivao, jeste to da se pokazalo da član 49. stav. 6. u praksi ne predstavlja „dragocjenu zaštitnu mjeru”, već se navodno oklijevanje prilikom usvajanja te odredbe potpuno vadi iz konteksta i koristi kao opravdanje za jednu u suštini rasističku politiku okupacione sile prema stanovništvu koje živi na okupiranoj teritoriji.
Što se tiče drugog pitanja koje se nadovezuje na ovo prethodno i koje se odnosi na odgovarajući forum, treba naglasiti da su se ti ljudi tri puta obraćali izraelskom sudu (što je još jedna anomalija jer se ovdje radi o nekoj vrsti produžene nadležnosti izraelskog suda na okupiranim teritorijama). Da ponovim, radi se o istoj onoj državi koja je protivno odredbama međunarodnog prava ‘91. godine određene parcele u Bil’inu prvo nacionalizovala pa ih zatim ’96. godine dala na korištenje vijeću Modi’in Illita u svrhu izgradnje naselja u kojem bi stanovalo isključivo izraelsko civilno stanovništvo, da bi konačno u februaru 2005. godine kanadske korporacije koje su angažovane u tu svrhu započele sa gradnjom naselja. Dakle, podnosioci tužbe su čekali 15-ak godina prije nego su se odlučili na nešto što bi se u pravnim krugovima smatralo nestandardnim rješenjem sa malim ili nikakvim izgledima za uspjeh. Odlučili su da tuže kanadske korporacije pred Višim sudom Quebeca zbog građevinskih radova na njihovoj zemlji, s tim da su na mala vrata u sudski postupak pokušali uvesti i pitanje nelegalne izgradnje doseljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, odnosno djelovanje korporacija u svojstvu izvršilaca izraelske politike. Sve to u nadi da bi se sud pored konkretnog mogao pozabaviti i onim krupnijim problemom, te da bi na taj način mogao dati svoj makar i mali doprinos sprječavanju samovolje država u slučajevima kada je državna politika usmjerena protiv interesa samog stanovništva koje živi na tom prostoru. Pa da vidimo šta se kaže u samoj presudi...
U prvom paragrafu presude kaže se da je “Izrael okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan u junu 1967. godine.” Rat bi se u brojkama mogao sumirati kako slijedi. Prije 42 godine, preciznije od 5-10. juna 1967. godine, vodio se rat između Izraela s jedne i Egipta, Jordana i Sirije s druge strane u kojem je četvrtina ukupnog stanovništva Zapadne obale, odnosno 200.000-250.000 ljudi, što spašavajući goli život što pod prisilom izraelske vojske, izbjegla u Jordan gdje su ih vlasti Hašemitske kraljevine Jordan nestrpljivo dočekale jedva čekajući da ih vrate preko rijeke nazad tamo odakle su i došli. Svaki dan rata oko 30.000-40.000 ljudi postajali su izbjeglice. Uvijek nekome krivi, jednima što su tu gdje jesu, a drugima što nisu više tamo gdje su bili. Upravo te ljude je izraelska vlada pozvala 2. jula da se vrate objavivši da ponuda vrijedi do 10. avgusta, s tim da je ovaj rok kasnije produžen do 13. septembra. Od ukupnog broja od 120.000 prijava za povratak, što dobrovoljnih što iznuđenih, izraelske vlasti su početkom septembra odobrile 14.000 hiljada plus još neznatan broj od 3.000 “posebnih slučajeva” koji su se poslije ovog datuma uspjeli vratiti na Zapadnu obalu. Računica kaže da se od svih izbjeglih njih oko polovina prijavila za povratak, od te polovine njih oko 10 posto, što je čini se standardni reper kod svakog uspješnog čišćenja teritorije, uspjelo se vratiti, uz dodatnih 2 i po posto da se ne kaže da vlasti okupatora nisu spremne za svaku vrstu saradnje, što u konačnom bilansu iznosi tek bijednih 7 posto ljudi koji su se vratili na svoja ognjišta. I sve to u roku od samo tri mjeseca.
Nadalje, Viši sud u Quebecu sud konstatuje u paragrafima 44 i 45 da je u svojoj drugoj presudi br. 143/06, Visoki sud pravde izdao privremeni nalog kojim se obustavlja dalja gradnja i useljavanje na jednom dijelu zemljišta u privatnom vlasništvu Palestinaca, s tim da se naređuje da se te parcele vrate u prvobitno stanje, da se ograde, te da se omogući nesmetan pristup. Obrazloženje koje je sud dao za zaustavljanje gradnje je to što nisu bile prikupljene sve potrebne dozvole. Nakon ove presude, Izrael je stavio van snage prvi plan i sačinio drugi koji je odobren u februaru 2007. godine, a da čak nije ni objavljen na arapskom jeziku da bi se podnosioci tužbe upoznali sa izmjenama u odnosu na raniji plan. Čini se da su u suštini unesene samo neke manje kozmetičke izmjene, odnosno da je zemljište na kojem je nastavljena gradnja neznatno manje u odnosu na ono predviđeno prvim planom, što svakako ni u kom slučaju nije moglo zadovoljiti podnosioce tužbe jer su oni između ostalog osporavali i nacionalizaciju kompletnog zemljišta od strane državnog komesara iz 1990. i 1991. godine. Na temu prava na zemlju, izraelski Visoki sud pravde je konstatovao: “Odluka o planiranju (izgradnje naselja) ne određuje prava na zemljište. Prava podnosilaca tužbe, pod uslovom da takva prava postoje, ostaju u njihovom posjedu”. Drugim riječima, Visoki sud pravde je priznao zatečeno stanje (odnosno stanje nametnuto nacionalizacijom zemljišta ’90. i ’91. godine) i poručio podnosiocima tužbe da će se gradnja doseljeničkog naselja u skladu sa drugim planom nastaviti bez obzira na njihovo osporavanje odluke o nacionalizaciji zemljišta i dodjeli tog zemljišta na raspolaganje vijeću Modi’in Illita. Isto tako, sud je na određeni način implicirao njihovo neotuđivo pravo ne na zemlju, nego neotuđivo pravo da tvrde da je zemlja koja im je netom otuđena i na kojoj se gradi naselje za izraelsko civilno stanovništvo ipak u njihovom vlasništvu, ali bez puno fajde.
U sklopu tužbe, podnosioci tužbe su sudu dostavili i izjavu koju je pod zakletvom dala profesor Orna Ben-Naftali, koja je sama Izraelka i autor brojnih poglavlja u knjigama i studija koje se bave okupiranim palestinskim teritorijama i ponašanjem Izraela na tom području. Na pitanje da li sudovi Izraela mogu odlučivati o tome da li je došlo do kršenja međunarodnog humanitarnog prava i o tome da li je izgradnja naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji zakonita, profesor Ben-Naftali odgovara da to ne mogu učiniti u potpunosti u skladu sa pravnim principima (non-justiciable). U paragrafu 248 presude, sudija Cullen navodi kako „profesor Ben-Naftali pominje međunarodno humanitarno pravo” i dalje dodaje da „prema Sir Ianu Bownliu sličan izraz „međunarodno pravo o ljudskim pravima” predstavlja zgodnu kategoriju prilikom pozivanja na relevantne međunarodne propise koja ujedno može izazvati zabunu i koja nema intrinsečnu (bitnu, pravu, apsolutnu – Klaić) vrijednost”. Sudija Cullen, inače stručnjak za parnične predmete i privredne sporove, poistovjećuje međunarodno humanitarno pravo (International Humanitarian Law) koje reguliše zakone (i običaje) ratovanja u slučajevima oružanih sukoba sa međunarodnim pravom o ljudskim pravima (International Human Rights Law) koje pak predstavlja čitav niz zakona, domaćih regionalnih, međunarodnih, čija je namjena da se promoviraju ljudska prava. Ako pokušamo rekonstruisati razmišljanje sudije Cullena o ovom pitanju to bi izgledalo otprilike ovako: profesor Ben-Naftali tvrdi da je ekspert iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava a tužba protiv kanadskih korporacija odnosi se između ostalog i na kršenje odredbe Četvrte ženevske konvencije, odnosno ratni zločin koji je regulisan u okviru međunarodnog humanitarnog prava... meni je međunarodno humanitarno pravo skroz slično međunarodnom pravu o ljudskim pravima, a i Sir Ian Bownlie kaže kako u praksi zapravo ne postoji zasebna grana prava koja se naziva međunarodnim pravom o ljudskim pravima... dakle, zaključujem da međunarodno pravo o ljudskim pravima (ili međunarodno humanitarno pravo jer je to sada u ovoj fazi jedno te isto) nema bitnu, sadržajnu vrijednost, iz čega slijedi da je profesorica Ben-Naftali stručnjak za „nebitnu i nesadržajnu” oblast prava čijoj izjavi treba dati značaj baš u skladu sa ovim kvalifikacijama. Da je sudija Cullen pročitao savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o pravnim posljedicama izgradnje zida na Okupiranoj palestinskoj teritoriji, vidio bi da je sud svoje mišljenje bazirao na dvije grane međunarodnog prava, i to upravo na pravu o ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu. I još bi vidio da se među odredbama koje je, prema mišljenju suda, Izrael prekršio nalaze među ostalim i odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji propisuju mnogo strožije i sveobuhvatnije standarde u pogledu poštivanja ljudskih prava. Neka od prava zagarantovanih ovim konvencijama su: pravo svakog pojedinca na slobodu i bezbjednost ličnosti, pravo na rad, pravo svakog lica da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad, pravo na pružanje što šire zaštite i pomoći obitelji, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i odgajanje djece o kojima se brine, pravo svakog lica na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu obitelj, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj, kao i stalno poboljšanje njegovih uvjeta života, pravo na najbolje psihičko i mentalno zdravlje koje lice može da postigne, pravo na obrazovanje. Toliko o nebitnosti i nesadržajnosti međunarodnog prava o ljudskim pravima i pogotovo lex specialisa u vidu međunarodnog humanitarnog prava.
Treba li onda uopšte ikoga iznenaditi konačni epilog ove tužbe. U paragrafima 315, 332 i 335 presude sudija Cullen konstatuje da bi očigledno bilo praktičnije tužbu podnijeti u Izraelu nego u Quebecu, da bi u protivnom tužena strana bila u izrazito nepovoljnom položaju, da u svjetlu ograničenih resursa sa kojima raspolaže Viši sud u Quebecu ne bi bilo u interesu pravde da se razmatra tužba koja je samo površno povezana sa Quebecom i da je podnosilac tužbe namjerno izabrao forum koji ima malo (ili nimalo) veze sa predmetom spora kako bi stekao prednost u odnosu na tuženu stranu (praksa koja se naziva „forum shopping” i koja se kao takva obeshrabruje), te je stoga sudija Cullen odlučio da prihvati prijedlog tužene strane da se uvjetno priznaju tri presude izraelskog Visokog suda pravde i odbaci tužbu Bil’ina i Ahmeda Isse Abdallah Yassina (njegovih nasljednika) od 12. juna 2009. godine, te isto tako da prihvati prijedlog tužene strane da se sud proglasi nenadležnim po principu forum non conveniens i odbaci, i po tom osnovu, tužbu od 12. juna 2009. godine. Očekuje se žalba.
29.09.2009.
O filmskom festivalu i još koječemu
Znaju moji drevni čitaoci da im obično ne ostanem dužan za reagovanje na Sarajevski filmski festival, pa tako ni ove godine reakcija, pa makar i zakašnjela, neće izostati. Uvijek sa posebnim zanimanjem osluškujem šta pišu i govore što domaći što regionalni mediji o festivalu. Pa je tako o dešavanjima sa festivala za Elektronske novine izvještavao izvjesni Vladan Petković, doduše malo previše navijački za moj ukus. Ali oprostio bih mu ja to navijanje da ne bi članka „Novi tokovi na Balkanu“ u kojem nas obavještava da „u srpskoj javnosti, a posebno u filmskim krugovima, vlada uvjerenje da je SFF bar u neku ruku antisrpski festival“. Razumio bih ja Vladane ovakav komentar, bar u neku ruku, da je to neka druga uređivačka politika, ali ovako priznajem da me je s obzirom na stupce na kojima je objavljen neprijatno iznenadio, posebno što ne daješ nikakvo prihvatljivo obrazloženje za takvu kvalifikaciju. Koliko sam shvatio glavni razlog neljubljenja festivala u tamošnjim filmskim krugovima je nenagrađivanje srbijanskih filmova. Nakon žetve nagrada ove godine, bosanskohercegovačka javnost, a posebno njeni filmski krugovi, usrdno se nadaju da će ovo uvjerenje biti bar donekle poljuljano. Dotad, dozvolićeš da jedan segment bh. javnosti, kojem i sam pripadam, boli kurac za to šta nedobronamjerna srbijanska javnost, naglašavam ovo nedobronamjerna jer bilo je i prijatelja festivala koji su došli tu da uživaju u filmovima i ostvare kontakte sa filmskim radnicima iz regiona i šire, i njeni filmski krugovi misle o festivalu. Od drugih medijskih napisa vezanih za festival izdvojio bih još jedan, ovaj put domaći, autorice Nade Zdravič koja filmove „Slovenka“ i „Akvarijum“ s jedne i „Kenjac“ s druge strane mirne duše iskoristi za tezu o „dekandentnoj i perverznoj, slijepoj i neljudskoj EU“ i o nama u kojima ima „još ljubavi i razumijevanja, i topline, i kuće i familije i kičme“, uz slavodobitni zaključak na kraju da „još nismo izgubili utakmicu“. Šta reći na ovo? Razumijem da se film može između ostalog tumačiti i kao odraz šire društvene zbilje i da na nečije viđenje stvari mogu uticati i predubjeđenja koja obično nisu utemeljena na činjenicama, ali da se neko može ovako bahato obrušiti na nešto što skupno naziva EU (u ovom slučaju sve teritorije od Slovenije do Kanade) a do u nebesa dići još neodređeniju zbirnu imenicu „nas“ i onda u tako neravnopravnoj utakmici konstatovati da još nismo dotukli protivnika, e to mi nikako nije jasno!
Ponekad se ima osjećaj da se na filmskom festivalu nedovoljno govori o samim filmovima, da služe samo kao zgodna pozadina da se zauzme stav anti-ovo anti-ono ili pro-ovo pro-ono. A nije da nema ni jeko-ono stavova, što se recimo meni desilo kad sam umjesto Nataše Janjić ugledao pratilju Antonia Nuića. Eh, da ne bih i ja upao u istu zamku, vratiću se na svoje utiske o odgledanim filmovima. Ali prije toga da kažem još i ovo. Kolegica na poslu jutro poslije otvorenja priča o Zani Marjanović koja je koliko sam shvatio vodila konferansu u Narodnom pozorištu puna hvale za glumičin izgled, elokventnost, stil i opuštenost. Radi uroka neko iz njenog društva reče da je premršava. Taj drugi dan festivala pogledali smo filmove „Rachel“, „Layla's Birthday“ i „Broken Embraces“. „Rachel“ marokansko-izraelsko-francuske režiserke Simone Bitton je još jedna duboko potresna priča o izraelskom zidu i danku koji se plaća u ljudskim životima, ovaj put mlade američke aktivistkinje koju je pregazio 59 tona teški (bez oklopa) buldožer Izraelskih odbrambenih snaga. Prije projekcije režiserka se obratila publici i službeni fotograf je ispucao minimalno 20-ak fotografija iz svih mogućih uglova, toliko da je meni uzvrpoljenom na sjedištu bilo vrlo neprijatno. Poslije projekcije, ovaj put bez fotografa, režiserka je odgovarajući na jedno od pitanja pomenula kako je momak, koji u filmu govori o tome kako sama borba protiv nepravde pa ma koliko bezizgledna bila uvijek ima smisla koristeći pritom primjer pobune u Varšavskom getu, rođeni brat Shai Carmeli Pollacka čiji je film „Bil'in My Love“ prikazan prije dvije godine na festivalu. I tako dok se filmovi poput ova dva prikazuju na festivalima širom svijeta, gradnja naselja za jevrejske doseljenike na palestinskoj zemlji se nastavlja pod budnim okom odbrambenih snaga, dok se tužbe roditelja i žitelja listom odbijaju pred inim međunarodnim sudovima. Ipak, i ovaj zid će jednog dana biti srušen kao i berlinski, i odrazi njegovih golih armatura će se vidjeti na slikama turista koji će tuda prolaziti u autobusima u okviru dnevne ture za 25 eura, ali ostaće trajni ožiljci u životima onih kojima je tu bitisati. Upravo bitisanje u nametnutom haotičnom okruženju Ramalaha je tema filma „Layla's Birthday“. Po meni vjerovatno i najbolji film festivala, originalan, duhovit, nedug i upečatljiv. Pedro je znao i bolje. Prva dva filma su prikazana u kinu Obala meeting point u punoj dvorani sa rezidentnim vešom na štriku iznad ulaza, pa kad može rimski Trastevere ovim ambijentom mamiti turiste predlažem da i mi u tu svrhu iskoristimo neistražena unutrašnja dvorišta, starudijama krcate balkone, oronule fasade i strateški locirane prozore. Treći film se prikazivao u već godinama neosvježenom Metalcu.
Filmovi „Fata Morgana“ i „Muezzin“ su studentski filmovi jedne Mađarice i jednog Austrijanca. Eszter je imala samo 20-ak dana na raspolaganju da napravi nešto u okviru međunarodne filmske radionice što definitivno nije način na koji ja zamišljam pravljenje filma pa makar i dokumentarnog kratkometražnog, dok je Sebastianu dojadila neraznovrsnost elektronske muzike koja se danas nudi jednom prosječnom konzumentu pa je odlučio da sitne sate klupske scene zamijeni divnim snimcima Istanbula u ranu zoru. Ipak, moram priznati da mi takmičenje mujezina i biranje najboljeg među njima, njihova opterećenost da se po svaku cijenu razlikuju od drugih pa makar to značilo i pravljenje vrlo neprijatnih grimasa i pokrivanje čitavog lica rukama, njihova arogancija spram drugih rivala i nema previše smisla pogotovo što mislim da je za nečiji doživljaj ezana ključno da čuješ mujezinov glas u njegovom izvornom obliku, a ne preko zvučnika i naravno pod određenim okolnostima koje se nikada više neće ponoviti. Ako je Sebastianova namjera bila da jedan u suštini nepoznati poziv približi običnom čovjeku, onda je možda fokus trebao biti na različitim stilovima i pojašnjavanju razlika umjesto na prevelikom posvećivanju pažnje njihovom odnosu sa porodicom, mentorom i sl. Od selektorice smo čuli i izvinjenje publici što film nije preveden na bosanski jezik jer se prevodilac razbolio (?) i nije dostavio prevod filma. Mislim da to i nije bilo tako bitno jer su publika na svim projekcijama, izuzimajući možda Metalac, bili mahom stranci. Još jedna manja zamjerka na prevod odnosi se na razgovor sa ekipom filma „Storm“ u kojem je u verziji objavljenoj u festivalskom biltenu prevedeno da se režiser i njegovi saradnici „boje“ projekcija u Banja Luci i Beogradu, a mislim da je bilo rečeno da su „anxious“, odnosno da su nestrpljivi da vide kakva će biti reakcija publike u slučaju eventualnog prikazivanja filma tamo. Mislim da bi se velika većina složila sa gore spomenutim Vladanom Petkovićem koji bi vjerovatno i ovaj film nazvao manipulativnim kao što je to u svom članku ustvrdio za Ničiju zemlju i Grbavicu. Meni je lično ovaj film bio bolji od očekivanog i posebno bih pohvalio Anu Mariu Marincu koja je ove godine pored toga što je glumila u dva prikazana filma („Storm i „Five Minutes of Heaven“) bila i članica žirija i koju sam vidio kako trčeći šparta obalom u pravcu Narodnog pozorišta da bi stigla na sve. Iako glumi jednog od sporednih likova u filmu, posebno me se dojmila izvedba glumca koji glumi birokratu EU i momka tužiteljice Maynard i način na koji izgovara riječi „jeopardize“ i još jednu riječ koje se trenutno ne mogu sjetiti izgovarajući „j“ umjesto „đ“.
Taj vikend u Sarajevo je doletila i Diane Weyermann iz Participant Media Productions kako bi prisustvovala projekciji filma Food Inc. Kako reče selektor Howard Feinstein, za njega su ljudi poput Simone Bitton ili Diane Weyermann prave zvijezde ovog festivala i ja se s tim potpuno slažem. Ukratko, još jedna priča koja traje i koja sasvim sigurno neće imati sretan završetak, ali nije zgoreg znati. Znati šta se dešavalo u Abu Ghraibu kako su nam iz ove kuće pokazali u filmu „Standard Operating Procedure“ i znati šta jedemo o čemu govori ovaj film. Kako nam je sama producentica rekla, Food Inc nije ništa revolucionarno promjenio u pogledu njenih gastronomskih navika, samo je postala svjesnija i pažljivije čita informacije o proizvodu koji kupuje. Poslije projekcije Tim Clancy je dramatičnim tonom obavijestio prisutne da je Monsanto (jedna od korporacija koja se u filmu spominje u kontekstu patentiranja genetski modificiranog sjemena soje i primoravanja farmera na kupnju njihovog sjemena svim dozvoljenim i nedozvoljenim srestvima) ušao i na tržište BiH, preciznije u Klas, još preciznije u Klasov hljeb. 80 posto prisutnih stranaca su ga mirno saslušali, slegnuli ramenima u idemo dalje stilu. Poslije projekcije prijateljica od prijateljice veli kako ona cijeni to što je rekao jer šta nam radi ta Amerika, dok je meni na pameti bilo da joj kažem, a nisam, da nama ipak malo više radi Evropa pa je u neku ruku i čudno što ljudi nisu skloni da kažu: „Šta nam radi ta Evropa!“ Odgledali smo i film „Pandorina kutija“ turske režiserke Yesim Ustaoglu koja je i kao Marinca skroz prizemljena osoba s kojom smo se početkom radne sedmice čak i domigivali uoči projekcije odličnog gruzijskog dokumentarca „Women from Georgia“. Režiser Levan Koguashvilli je rekao kako je Gruzija dobra zemlja za pravljenje filmova, ali loša za živjeti, a ja bih dodao isto kao i Bosna. Složio bih se sa pametnijima od sebe koji su unazad nekoliko godina ustvrdili da je festival prerastao ovaj grad i u čisto filmskom smislu, ni u kojem drugom trećekorijenskom značenju, mislim da ne zaslužujemo ovaj festival. Sjećam se prije par godina kada se prikazivalo „Ljeto u zlatnoj godini“ pa jedna poznanica rekla nije to Sarajevo, a ja uzalud pokušavao da kažem jašta je. Evo ove godine ubiše momka na Čengić Vili, još bliže tom njenom takozvanom Sarajevu. Pitam se da li i ona gleda onaj plakat „Ko je sljedeći“ pravim očima.
„Sergio“ i „Goodbye Solo“ su dobri filmovi koje je vrijedilo pogledati. Parque via baš i nije. U međuvremenu sam bio na koncertu Zostera i TBF-a i poslije dugo vremena poželio kupiti CD, odnosno zadnji album Zostera da ga mogu onako sluškati u svakoj prilici. Festival smo zaključili u uzavreloj atmosferi Pozorišta mladih sa gomilom tinejđera i djece gledajući „Turn it Loose“, film o svjetskom prvenstvu brejkdensera i uživajući u vratolomijama Liloua, Hong 10, Ronniea, Roxritea i ostalih. Izašao sam vani i tužan kao dijete kad odlazi cirkus pomislio kako je Lilou zaslužio barem finale.
Slika: Courtesy of Gasha
Stariji postovi
|
<<
03/2010
>> |
| ned | pon | uto | sri | cet | pet | sub |
| 01 | 02 | 03 | 04 | 05 | 06 |
| 07 | 08 | 09 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 |
Moji linkovi
Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus
“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo
"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac
MOJI FAVORITI
BROJAČ POSJETA
45335
