propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

17.08.2017.

I na kraju Ostlund

Pomenuo sam u ovom prethodnom postu kako svake godine pogledam program Dokufesta u Prizrenu, često i Motovunskog festivala, i napravim kao listu filmova koje bih pogledao. Pa su se tako na ovogodišnoj listi našli: El Ciudadano Ilustre (The Distinguished Citizen), El Bar (The Bar), A Date for Mad Mary and Brimstone (Motovun) i Nowhere to Hide, Chasing Coral i Abacus: Small Enough to Jail (Prizren). Kad bi se prikazivali ovi filmovi na ovogodišnjem izdanju festivala teško da bih ja to stigao pogledati. I ovo malo dosadašnje filmske crkavice jedva, s tim da se za mene zavjesa spušta sa današnjim projekcijama My Happy Family i The Square. Prošlih godina sam dosta pisao i o onome što je pisano o festivalu, a ne tiče se striktno filmova. Kako tih tako i ove godine, da je ta energija uložena konstruktivnije mogli smo imati, recimo plejadu mladih filmskih kritičara koji su mogli pisati o filmovima za različite novine, portale i koje bih ja sa uživanjem čitao umjesto da se ovako patim. Pročitao sam novinski ili portalski tekst o Stoneu i njegovom filmu Interviews with Putin i o bolesnom srcu Sarajeva. Jebiga nisam gledao film da bih mogao pisati o tome. Kad sam pregledao program i zaokruživao filmove koje bih rado pogledao, Stone ne zanima me, Putin ne zanima, tako da Stoneov Interviws with Putin jednako duplo me ne zanima. O tome šta mislim o nagradama sam nešto već rekao u jednom od ovih ranijih postova iz ove serije pa da ne trošim riječi. U tom prethodnom postu sam pisao i o dugom vremenskom periodu u kojem su nastajali filmovi The Act of Killing, The Look of Silence i Ultra. Zaboravih u tom dijelu pomenuti jedan kratki susret sa glumcem Jasenkom Pašićem koji je sa svoje strane burgijao da dođe do realizacije ranije pominjanog dokumentarca Scream for Me Sarajevo. Prišao mu ja da pitam hoće li se moći nabaviti majica, i sad u kratkom razgovoru o samom filmu kaže on nešto u stilu velika je to zajebancija, pet godina života... Eto, ljudi se vežu za priče za koje misle da su larger than life, svejedno je li Oppenheimer, Simonyi, Pašić ili neko četvrti. Uvuče te to kad se malo zaroviš. Drago mi je što ću kad objavim ovaj post, izbaciti onaj dugi o Trnovu na havi da ne gledam druga Ismaila Ahmeda pod kišobranom svaki put kad mi se otvori stranica. I miran do iduće godine nekad u ova doba. A kad smo već kod Ahmeda i bratije, i to bi bio dobar dokumentarac, dramaturgija je tu, element apsurda tu, junaci ovi naši moćnici na različitim nivoima su isto tu sa pričom o oplemenjivanju prostora koji je nekad bio prazan. Par riječi o našim i filmovima iz regije. Pogledao sam trailer Muškarci ne plaču, pročitao neki intervju sa režiserom, nije mi se gledao. Žabu sam gledao predstavu. Što se regije tiče, nije to neka svjesna odluka s moje strane da neću gledati te filmove iz glavnog takmičarskog programa, ali svih ovih godina nisam možda dva-filma pogledao tako da mene taj rumunski, turski ili grčki novi talas nije zapljusnuo. Sjećam se prije par godina gledao sam onaj Žalicin dokumentarac o Plavom orkestru. I Loša tad u nekom intervjuu mrtav ozbiljan izjavi da su bili subverzivniji od Azre. Nisam ja sad neki fan Štulićev, ali jebiga što je previše previše je. Stvaranje te neke paralelne realnosti. Nije to samo nama svojstveno, ima toga na sve strane. U Oppenheimerovom filmu ima jedna scena koja je direktna referenca na film koji je Suhartov režim snimio na temu masovnog krvoprolića iz 60-ih. U komentaru na taj film, jedan od počinilaca Adi Zulkadry kaže u Oppenheimerovu kameru: "I think it's a lie. It's easy to make the Communists look bad after they're destroyed. Everything is stylized to make them look evil! Communist women dancing naked?" Ako se ne kreira vještački na kolektivnom nivou u društvima sa jakim državnim, vojnim i policijskim aparatom, onda nešto slično samo u drugačijoj formi vidimo na nivou pojedinca u recimo skandinavskom (švedskom) društvu gdje je individualitet iznad svega, što je genijalno prikazano u Ostlundovom filmu The Square. Pa sad ovaj dio dopisujem nakon odgledanog filma. Ima jedna scena u filmu, da pokušam bez spoilera za one koji nisu gledali film, where Christian goes to great lengths philosophising about some key social issues facing modern affluent societies, ultimately sending a video message, rather than engaging in what should be no more than a simple human contact. Briljantan je ovo film, ali jebemti naguraše milion duša u meeting point, isključiše klimu kad se podavili nismo. Da zaključim, volim to self-effacing and uromanticized samopropitivanje na filmu kod Skandinavaca.

16.08.2017.

Ponešto i o Islandu...

Juče sam pisao o ovom Oppenheimeru koji je proveo oko deset godina prikupljajući građu za svoja dva dokumentarna filma. Treba i to cijeniti kad neko tako dugo radi na nečemu, pogotovo u ovom današnjem instant vremenu. To je i deset godina razmišljanja o toj temi, 3-4 mjeseca svake godine intenzivno za vrijeme snimanja materijala u Indoneziji. I sad dođem ja koji sam tome posvetio dva sata svog života i kažem to i to ne valja. Ili kako reče ovaj glavni kritičar filma Nick Fraser: “Don’t give an Oscar to this snuff movie”. Kao ono friško se vratio sa terena, podrobno upoznat sa situacijom, našao se moralno uvrijeđenim što su počinioci a ne žrtve ti koje kamera snima, i nedajte mu Oscara. Sad čitam kako su zapravo same porodice žrtava predložile Oppenheimeru da intervjuiše i snima počinioce jer je njima već vojska preko svojih ljudi prišapnula da im nije baš pametno pričati u Oppenheimerovu kameru. Čovjek je tamo proveo deset godina, on and off, pričao sa bogznakoliko ljudi koji su na ovaj ili onaj način, bilo da su bili lično pogođeni ili da tu temu smatraju bitnom za budućnost svoje zemlje, znači porodice žrtava, aktivisti, profesori, istoričari, obični ljudi, sa svima njima je pričao i sigurno razmjenjivao ideje o tome kako bi film u konačnoj formi trebao izgledati, i na sve to Nick kaže ne dajte mu Oscara. Pa nije sve u Oscaru, majka mu stara... Ima i nešto što se zove dug prema tim ljudima s kojima si se saživio sve te godine, a filmovi su i dan-danas službeno zabranjeni u Indoneziji, ono ne prikazuju se iako službene zabrane nema. Vidjelo se prilikom obraćanja ovdje da je Oppenheimeru krivo i da mu to teško pada jer su filmovi prvenstveno namijenjeni Indonežanima, pa onda i nama ostalima. I vrlo je on humble i nepretenciozan u toj priči. A čovjek i dan-danas prima prijetnje smrću i ne može putovati u Indoneziju iz sigurnosnih razloga. A šta mu je sve to trebalo, jer mogao je isto tako mirne duše ne hvatati se u koštac sa takvom temom i vratiti se kući nakon snimljenih Globalization Tapes te 2003. godine. Ali nikad ti ne znaš kako ćeš se zamjeriti nečijim vlastima bilo da se radi o indonežanskim ili u slučaju dokumentarnog filma Ultra grčkim. Ultra je odličan dokumentarac o trkačima koji trče Spartatlon, iskreno nisam znao ni da postoji, 242 kilometra od Atine do Sparte u 36 sati. Film su snimili Mađari na čelu sa režiserom i trkačem Balaszem Simonyijem za HBO Europe. Rekoše na q&a da bi se film uskoro trebao početi prikazivati na HBO, pa pratite ako ste propustili na festivalu. Imam još čitavih 14 minuta tako da moram požuriti. Uglavnom nakon što je film prikazan na nekim festivalima organizacioni komitet spartatlona odlučio je zabraniti Balaszu da trči po peti put zbog dvije scene. Jedna je kad se pored ceste kojom trče trkači vidi ogromna gomila smeća, a druga je kad Balasz obavlja veliku nuždu i onda nastavlja trčati pojašnjavajući kako je otišao povraćati a umjesto toga potjeralo ga na drugu stranu i kako mu se tako olakšanom sada otvorila heart chakra and how he now loves everyone, ali kad padne noć i dok nastavlja trčati he is going to hate jujst about everyone and everything. Ali ljudi stvarno istrče taj spartatlon, što onako na prvu djeluje potpuno nevjerovatno. Balazs reče da se spremao deset godina. Za ove što vole tehničke detalje, ekipa filma je rekla kako su imali nešto oko 630 sati snimljenog materijala i da im je trebalo četiri godine da dovrše film. Ali film je i vizuelni spektakl, i trud im se isplatio. 8 minuta. Svake godine pogledam program festivala u Motovunu i Prizrenu, mada nikad nisam bio. Ove godine na festivalu u Motovunu bio je ciklus islandskih filmova jer su Islanđani bili partneri festivala, very simple daš pare i prikazuju se filmovi iz tvoje zemlje kao neka kulturna promocija zemlje, cultural diplomacy, što bi se reklo. Kod nas tako partneri Turska i Katar, i normalno da se pored ostalih prikazuju i njihovi filmovi, vidim pogotovo se ovi iz Katare trse nešto ove godine. Dobacili su i do glavnog žirija. Ali htio sam zapravo ovom prilikom reći nešto više o Islandu i 2008 housing xafs crash o kojem sam pisao nekad davno. Kasnije sam čitao neke članke u kojima autori predstavljaju Island, eto kao oni se suprotstavili velikima, kao ono people's power i to, a to je totalna fula. Jer šta se zapravo desilo. Vlada je na nekoliko godina prije privatizovala banke. Nedugo zatim krenuli da prave Wall Street na obalama Reykyavika i tako i ribari se masovno prekvalifikovali u berzovne mešetare. Realno što bi se bavio teškim i neizvjesnim poslom kao što je ribolov kad je easy money opcija nadohvat ruke. Sve je tako bilo, na kažem ja nego činjenice. Između ostalog ponudili i tu Icesave šemu po kojoj si mogao oročiti lovu po većoj kamatnoj stopi nego što je to bio slučaj u drugim evropskim zemljama. I kad je pukao balon, onda Vlada umjesto da isplati štediše (Engleze, Holanđane) raspisuje referendum, eto k’o da će Islanđani pristati da oni otplaćuju dug dok se tamo neki njihovi tajkuni lješkare po mondenskim ljetovalištima i zimovalištima i drugim isto tako mondenskim mjestima za provesti ostatak godine. I sad se taj islandski slučaj predstavlja kao neki svijetli primjer otpora običnog čovjeka svemoćnom sistemu, a u suštini istina je puno jednostavnija jer se radi o nepreuzimanju odgovornosti od strane vlade jedne države za zavalu za koju se znalo da je neminovna. Eto preforao sam time limit za četiri minute.

15.08.2017.

O Amerikancu koji živi u Skandinaviji...

Obraćajući se publici prije projekcije svog dokumentarnog filma The Look of Silence, Joshua Oppenheimer je onako više između redova rekao kako je spent his youth working on these two films (drugi film je The Act of Killing). Oppenheimer je slično kao i Ostlund i Szifron generacija, rođen je 1974. godine. U Indoneziju je došao 2003. godine da bi pomogao u režiranju i produciranju dokumentarnog filma (The Globalization Tapes) o eksploataciji radnika na plantaži za proizvodnju palminog ulja, da bi narednih otprilike deset godina svake godine se vraćao provodeći u Indoneziji 3-4 mjeseca i skupljajući građu za The Act of Killing (2012) i The Look of Silence (2014). Tema kojom se bavio su ubistva prema procjenama između pola miliona i milion Indonežana za koje se vjerovalo da su komunisti nakon vojnog puča i Suhartovog dolaska na vlast sredinom 60-ih godina prošlog vijeka. The Look of Silence je po svojoj strukturi sličan još jednom dokumentarnom filmu sa sličnom tematikom Enemies of the People o kambodžanskim poljima smrti u smislu da se kroz razgovore između glavnog protagoniste i počinilaca otkrivaju detalji počinjenih zločina. S druge strane, The Act of Killing po svojoj strukturi nije ni nalik nijednom dokumentarnom filmu snimljenom na slične teme, niti će to vjerovatno biti moguće uraditi u nekom budućem filmu sa sličnom tematikom. Radi se o tome, kako nas režiser obavještava na samom početku filma, da su počinioci imali slobodu to reenact the killings in „whatever ways they wished“, and they happened to want to do it in the style of western, musical and crime movie genres. Tako da počinioci zločina Anwar Congo, Herman Koto, Adi Zulkadry i ostali snimaju film o sebi kao jebiga nekakvim junacima unutar filma koji mi gledamo i u kojem su prikazani onakvim kakvi jesu, kao zločinci i ubice. Ako uporedimo ova tri filma Enemies of the People, The Act of Killing i The Look of Silence, neuporedivo najviše prašine je podigao The Act of Killing, čak dotle da su se i u Indoneziji stvari pokrenule s mrtve tačke nakon pola vijeka zvanične politike da se radilo o neprijateljima države. Tako da ako se priča o nekoj aktivističkoj dimenziji barem ova dva Oppenheimerova filma, the Look of Silence neće za sto godina postići efekat koji je The Act of Killing postigao u stotinu puta kraćem periodu od godinu dana. Konkretno, meni se čini, a možda sam skroz u krivu, da će in the long run The Act of Killing, bez obzira na sasvim legitimno propitivanje moralne opravdanosti giving a centrestage to basically thugs turned mass murderers, i to još u apsurdnim ulogama musical divas looking more like drag queens, cowboys or gangsters from the 60s, učiniti više za prava žrtava nego bi to The Look of Silence sa svojim glavnim protagonistom Adijem Rukunom, čiji je brat Ramli svirepo ubijen tih 60-ih godina, ikada mogao uraditi simply bewcause of the shock effect. Jebiga, svijet voli da bude šokiran. Meni je bilo zanimljivo da se scena u kojoj počinioci do u detalje opisuju kako su ubili Ramlija, i koja je po njegovom priznanju i navela Oppenheimera da napravi The Act of Killing onako kako ga je napravio, prikazuje u drugom filmu The Look of Silence. Šta bi bilo da je prvo napravio The Look of Silence... vjerovatno ne bi ni bilo filma The Act of Killing. Umjetnička dimenzija je svakako subjektivna stvar, i kad smo već kod toga meni lično je više legao The Look of Silence koji na jedan mirniji, i po meni prodorniji, način propituje iste teme nekažnjivosti, nametanja narativa od strane zločinca žrtvi, u suštini dealing with the past kako se i zove festivalski program u okviru kojeg je film prikazan. I još dvije, ili tri, stvari prije nego završim. Nakon što sam od planiranih dva u kinu proveo skoro tri sata shvativši da sam zapravo gledao director’s cut, učinilo mi se da su se neki dijelovi filma The Act of Killing mogli skratiti. Nakon što sam kasnije vidio da su neka prilično zajebana imena iz svijeta filma kao Errol Morris (Standard Operating Procedure), koji je ujedno i producent filma, zagovarali tu dužinu i otprilike rekli Oppenheimeru da će mu je... sve po spisku ako skrati, onda sam i ja nekako sebi rekao who am I to talk about trimming the film. Možete i zanemariti sve ovo gore napisano i poslušajte velikog majstora Đelu Hadžiselimovića koji je The Act of Killing uvrstio na listu top 10 dokumentaraca koje bismo trebali za života pogledati. I na kraju ono treće, ima jedna scena u filmu The Look of Silence koju sam shvatio tek čitajući intervju sa Oppenheimerom. Ramlijev i Adijev otac, koji je uslijed duboke starosti oslijepio i ne može hodati, prikazan je u toj sceni kako dezorijentisan poziva u pomoć jer misli kako nije u svojoj kući i kako se izgubio. Adi Rukun pojašnjava da je to dan kad otac više nije mogao prepoznati nikoga od ostalih članova porodice po glasu i kad je on shvatio da će otac i umrijeti without a closure on his son Ramli's death.

01.08.2017.

Još malo o Skandinavcima

Ovo neki dan kad sam pisao o Ostlundu, tražeći fotografiju da prikačim uz tekst vidim ja hrpu slika gdje on vidi se slavi nešto veliko, ali tek kasnije skontah da je slavio ovogodišnju zlatnu palmu u Kanu. A ja ga predstavljam u postu kao režisera koji se kao probija na filmskoj sceni... Na stranu to što ne pratim vijesti generalno, pa tako ni filmske, ali ne leži mi to predstavljanje i identifikacija filmova samo po nagradama, nominacijama i sl. Mislim u redu je to, reklama, priznanje i sve ostalo, ali ne bi bilo zgoreg barem kada su ovi filmski kritičari u pitanju koji po službenoj dužnosti treba da zagrebu malo dublje od nas običnih konzumenata da se to napravi malo životnijim. Na primjer, argentinski režiser Damian Szifron, autor genijalnog filma Wild Tales (Relatos Salvajes), koji je btw dobio i Oskara za najbolji strani film i najgledaniji film u istoriji u Argentini, počeo je pisati priče za ovaj film (film se sastoji od šest kratkih priča koje su potpuno odvojene i povezane samo zajedničkom potkom o tome šta se dešava u situacijama kada poludimo primjera radi zbog nekog tamo opštinskog šalteraša/ice ili u vožnji) kako sam kaže to let off steam. Koliko jednostavno toliko i genijalno. Radio je na više filmova u isto vrijeme i trebao mu je ventil koji bi mu pomogao da se isključi. I eto ventil mu donese Oskara. Za neke buduće filmadžije ili kreativce uopšte čini mi se da je ovo zanimljiviji podatak od faktografskog nabrajanja: nagrada ovoliko, pogledalo ga toliko ljudi u kinima u Argentini. I Ostlund i Szifron su generacija, pa su mi i po toj liniji nekako dragi... Na ovogodišnjem festivalu biće i dosta bh. filmova, među njima i filmovi iz serijala Hoću kući. Koliko sam uspio skontati, kratke filmove za taj serijal radio je Kenović za Al Jazeeru Balkans i radi se o ljudima iz regije i njihovim inspirativnim pričama o povratku u ove naše balkanske krajeve. Na tu temu, ne bi bilo loše napraviti drugi serijal koji bi govorio o inspirativnim pričama ljudi koji su otišli odavde. Radni naslov bi mogao biti Jebeš kuću. Pogledao sam jednu od ovih povratničkih priča o Irmiru Duratbegoviću Duri. Kad sam trenirao fudbal u pionirima, Dura je bio junior u to vrijeme. Ta generacija Sarajeva je igrala finale Omladinskog kupa protiv Zvijezde. Mi prčuladija smo bili dohvatači lopti, i čini mi se da je ovdje bilo neriješeno a da je tamo Zvijezda dobila (kruna moje karijere dohvatača lopti je bila jedne prilike kada me Piksi poslao u pm zbog zadržavanja). Dura je bio omiljen i među svojom generacijom i kod nas djece jer je bio onako pravi laf. Sjećam se visok kao gora, ljevak, igrao je ili beka ili stopera na lijevoj strani odbrane. Sjećam se još da je studirao elektrotehniku. Ukratko stand up guy... Kad je rat počeo, nakon par mjeseci počeli smo trenirati i sjećam se da su ti prvi treninzi bili u osnovnoj školi Miljenko Cvitković. Od nekoga sam tad čuo da je Dura teško ranjen i od tad ne znam ništa šta se s njim dešavalo... Ovaj film prati Durinu priču, od odlaska u Njemačku, boravka tamo i studiranja, do povratka u Sarajevo i otvaranja fizioterapeutskog salona. Dirnula me ta njegova priča, otišao sam tamo, zapisao broj telefona da zakažem termin... Durina priča je prvih 17 minuta klipa: https://www.youtube.com/watch?v=ezMLq4tB9VM Urijetko navratim do neke knjižare u gradu, još rijeđe čitam. Ali nedavno sam pročitao Amarcord Namika Kabila. On je studirao film i radio kao taksista u LA-u u vrijeme kad je Danis dobio Oskara za Ničiju zemlju, tako da je njega, Đuru, Kolara i ostale vozio okolo po gradu i zajebavao se s njima po dernecima na što bi rekli marginama dodjele prestižne nagrade. Uglavnom u jednom dijelu knjige piše sad vratio se on u Sarajevo i prošlo je skoro deset godina od te epizode sa Oskarom i sjedi s Danisom na kafi i naravno neke filmske teme su na tapetu i kaže njemu Danis zašto uopšte praviti film ako nećeš dobiti Oskara. Kabil prvo kontao da je zajebancija u pitanju, poslije mu sinulo da je to zapravo bila ozbilja. Po njemu umjetnost nastaje iz potrebe... Pa i ja tako iz potrebe planiram osmisliti dokumentarac o Buroj Ozone-u. Sve imam u glavi, još samo da nađem producenta... Nije mi zanimljivo ono pojednostavljivanje tipa te pranje para, naseljavanje, političke konotacije, regionalna prepucavanja, ovo ili ono, mene samo zanima the mechanics of it. Inače, big picture je često precijenjen, svi bi mi da nagađamo koji je to grand scheme iza svega toga, a ne pratimo previše one izvođačke radove koji prate realizaciju takvih projekata. U programu od prošle godine našlo se ime i Vladana Petkovića kao jednog od članova žirija za dodjelu nagrade Cineuropa. Pisao sam o njemu ranije u dva navrata, nemam ni vremena a ni želje da nalazim tačne citate toga što je rekao. Prvi put se žalio kako se srbijanski filmovi ne nagrađuju na SFF-u, a drugi put je pisao o Angelininom filmu pa je između ostalog bila i jedna opaska kako nisu mogli snajperisti oko Sarajeva imati tako sumanute poglede i kako to predstavlja demonizaciju tih likova u očima gledaoca. Moradoh naći citat, jebiga. “Sumnjam da su oni koji su granatirali i snajperisali po Sarajevu imali baš tolike zle kezove na licu. To nisam video ni kod junaka Pobesnelog Maksa, Konana ili Tarantina. Mislim, da se tako keziš treba da budeš previše lud da uopšte držiš pušku, a kamoli nekoga da pogodiš.” Eto zato nisam htio da nalazim uopšte citat, jebote, eto trebali su imati dobrohotne kezove i biti prikazani kao pribrani likovi koji in line of duty eto ubijaju ljude po gradu. I taj takav Petković dodijeljuje nagradu prošle godine filmu koji pored umjetničkih promoviše ideje evropskog dijaloga i integracija... Zanimljiv je meni taj pogled na svijet koji kod kritičara neminovno ispliva na površinu kad pišu o nekom filmu, pa ću se na tu temu opet vratiti i završiti s mojim drugovima Skandinavcima. Pretprošle godine na festivalu prikazan je film Mot Naturen (Out of Nature) norveškog režisera Ole Giaevera. Prije nego što ću pogledati film u sklopu kondicionih priprema naletih na jedan osvrt filmskog kritičara na Imdb-u, privuklo mi pažnju ono in serbo-croatian. Kritičar Stoiljković u tekstu o “idiličnoj prirodi ali unutarnjem kaosu redatelja” piše između ostalog o tome kako je ovaj film “upravo jedan od onih introspektivnih filmova u kojem je glavni glumac zapravo više narator svojih i autorovih meandrirajućih misli nego kakav aktivan lik. Martin, kojeg igra sam Giaever, je jedan od onih korporativnih dronova koji ne voli svoj posao i koga žena i dete kod kuće smaraju, pa jedinu utehu nalazi u fizičkim aktivnostima, ponajviše u vikend-odlascima u prirodu. Postavlja se samo pitanje je li to dovoljno da smiri njegovo nezadovoljstvo ili će ga svako odstupanje od plana (kao kad ga lovac omete u, da prostite, drkanju) gurnuti preko ruba provalije....” U Giaeverovom filmu glavni lik odlazi na hike u petak poslijepodne i vratiće se nekad u nedjelju. Na tom hike-u propituje svoj odnos sa ocem, sinom, da li on u odnosu prema sinu ponavlja isti obrazac ponašanja njegovog oca prema njemu, sa ženom, da li je uspio izgraditi s njom odnos koji funkcionira na dubljem nivou i koji će ih održati zajedno i u trenucima iskušenja ili onako generalno when things in life take a turn for the worse. Meni se svidjelo što se njemu po glavi mota još tonu “meandrirajućih” i efemernih (da budem u tonu) stvari jer mi je to istinitiji prikaz onoga što prosječnom muškarcu prolazi kroz glavu u tako tim introspektivnim naletima, a gdje ćeš bolje kulise za tako nešto od trčanja u prirodi. Jebiga nismo svi genijalci da mislimo neke genijalne misli, i to još u kontinuitetu. A opet valja ispuniti dane, tako da je Giaever čini mi se jedan od nas kad pokušava bezuspješno prilikom masturbiranja da se koncentriše na objekte seksualne želje i kad ga još pritom usred divljine u po frke prekine lovac, što samo govori o tome kako je u današnjem modernom svijetu skoro pa nemoguće biti barem nakratko uistinu sam sa sobom... Ja ovo malo okrenuo na zajebanciju, ali u suštini nije on nezadovoljan i nije on korporativni dron, nego je spremniji od većine nas da propituje te ključne životne odnose u jednoj nekonvencionalnoj i hrabroj formi. Film je skoro pa lišen drugih likova i radnje da bi se dalo prostora toj samoanalizi. I što mi je onako najupečaljivije ne prikazuje on sebe, ili tog nekog prosječnog čovjeka, u previše pozitivnom svijetlu, već samo kao nekoga ko pokušava da pronađe način to be content if not happy with himself and with the rest of the world around him in this oftentimes messy thing called life. It is not a linear path and we may at times be pushed to the extremes... Uostalom šta je uloga umjetnosti, pa tako i filmske, if not to push us a bit farther than we ourselves are ready to go... Tako da slično kao i sa onim Petkovićem i ovom Stoiljkoviću bih poručio: okej je to ako ti se ne sviđa nečiji film i ti ga sahrani ako treba na tom nivou, ali nemoj presuppose that you know better kako izgleda kez snajperiste iznad Sarajeva ili koji je vjerniji prikaz lutajućih misli modernog čovjeka jer je to onako patronizing. A mi smo tome tako fucking skloni...

propali fudbaler
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
266087

Powered by Blogger.ba