propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

01.08.2017.

Još malo o Skandinavcima

Ovo neki dan kad sam pisao o Ostlundu, tražeći fotografiju da prikačim uz tekst vidim ja hrpu slika gdje on vidi se slavi nešto veliko, ali tek kasnije skontah da je slavio ovogodišnju zlatnu palmu u Kanu. A ja ga predstavljam u postu kao režisera koji se kao probija na filmskoj sceni... Na stranu to što ne pratim vijesti generalno, pa tako ni filmske, ali ne leži mi to predstavljanje i identifikacija filmova samo po nagradama, nominacijama i sl. Mislim u redu je to, reklama, priznanje i sve ostalo, ali ne bi bilo zgoreg barem kada su ovi filmski kritičari u pitanju koji po službenoj dužnosti treba da zagrebu malo dublje od nas običnih konzumenata da se to napravi malo životnijim. Na primjer, argentinski režiser Damian Szifron, autor genijalnog filma Wild Tales (Relatos Salvajes), koji je btw dobio i Oskara za najbolji strani film i najgledaniji film u istoriji u Argentini, počeo je pisati priče za ovaj film (film se sastoji od šest kratkih priča koje su potpuno odvojene i povezane samo zajedničkom potkom o tome šta se dešava u situacijama kada poludimo primjera radi zbog nekog tamo opštinskog šalteraša/ice ili u vožnji) kako sam kaže to let off steam. Koliko jednostavno toliko i genijalno. Radio je na više filmova u isto vrijeme i trebao mu je ventil koji bi mu pomogao da se isključi. I eto ventil mu donese Oskara. Za neke buduće filmadžije ili kreativce uopšte čini mi se da je ovo zanimljiviji podatak od faktografskog nabrajanja: nagrada ovoliko, pogledalo ga toliko ljudi u kinima u Argentini. I Ostlund i Szifron su generacija, pa su mi i po toj liniji nekako dragi... Na ovogodišnjem festivalu biće i dosta bh. filmova, među njima i filmovi iz serijala Hoću kući. Koliko sam uspio skontati, kratke filmove za taj serijal radio je Kenović za Al Jazeeru Balkans i radi se o ljudima iz regije i njihovim inspirativnim pričama o povratku u ove naše balkanske krajeve. Na tu temu, ne bi bilo loše napraviti drugi serijal koji bi govorio o inspirativnim pričama ljudi koji su otišli odavde. Radni naslov bi mogao biti Jebeš kuću. Pogledao sam jednu od ovih povratničkih priča o Irmiru Duratbegoviću Duri. Kad sam trenirao fudbal u pionirima, Dura je bio junior u to vrijeme. Ta generacija Sarajeva je igrala finale Omladinskog kupa protiv Zvijezde. Mi prčuladija smo bili dohvatači lopti, i čini mi se da je ovdje bilo neriješeno a da je tamo Zvijezda dobila (kruna moje karijere dohvatača lopti je bila jedne prilike kada me Piksi poslao u pm zbog zadržavanja). Dura je bio omiljen i među svojom generacijom i kod nas djece jer je bio onako pravi laf. Sjećam se visok kao gora, ljevak, igrao je ili beka ili stopera na lijevoj strani odbrane. Sjećam se još da je studirao elektrotehniku. Ukratko stand up guy... Kad je rat počeo, nakon par mjeseci počeli smo trenirati i sjećam se da su ti prvi treninzi bili u osnovnoj školi Miljenko Cvitković. Od nekoga sam tad čuo da je Dura teško ranjen i od tad ne znam ništa šta se s njim dešavalo... Ovaj film prati Durinu priču, od odlaska u Njemačku, boravka tamo i studiranja, do povratka u Sarajevo i otvaranja fizioterapeutskog salona. Dirnula me ta njegova priča, otišao sam tamo, zapisao broj telefona da zakažem termin... Durina priča je prvih 17 minuta klipa: https://www.youtube.com/watch?v=ezMLq4tB9VM Urijetko navratim do neke knjižare u gradu, još rijeđe čitam. Ali nedavno sam pročitao Amarcord Namika Kabila. On je studirao film i radio kao taksista u LA-u u vrijeme kad je Danis dobio Oskara za Ničiju zemlju, tako da je njega, Đuru, Kolara i ostale vozio okolo po gradu i zajebavao se s njima po dernecima na što bi rekli marginama dodjele prestižne nagrade. Uglavnom u jednom dijelu knjige piše sad vratio se on u Sarajevo i prošlo je skoro deset godina od te epizode sa Oskarom i sjedi s Danisom na kafi i naravno neke filmske teme su na tapetu i kaže njemu Danis zašto uopšte praviti film ako nećeš dobiti Oskara. Kabil prvo kontao da je zajebancija u pitanju, poslije mu sinulo da je to zapravo bila ozbilja. Po njemu umjetnost nastaje iz potrebe... Pa i ja tako iz potrebe planiram osmisliti dokumentarac o Buroj Ozone-u. Sve imam u glavi, još samo da nađem producenta... Nije mi zanimljivo ono pojednostavljivanje tipa te pranje para, naseljavanje, političke konotacije, regionalna prepucavanja, ovo ili ono, mene samo zanima the mechanics of it. Inače, big picture je često precijenjen, svi bi mi da nagađamo koji je to grand scheme iza svega toga, a ne pratimo previše one izvođačke radove koji prate realizaciju takvih projekata. U programu od prošle godine našlo se ime i Vladana Petkovića kao jednog od članova žirija za dodjelu nagrade Cineuropa. Pisao sam o njemu ranije u dva navrata, nemam ni vremena a ni želje da nalazim tačne citate toga što je rekao. Prvi put se žalio kako se srbijanski filmovi ne nagrađuju na SFF-u, a drugi put je pisao o Angelininom filmu pa je između ostalog bila i jedna opaska kako nisu mogli snajperisti oko Sarajeva imati tako sumanute poglede i kako to predstavlja demonizaciju tih likova u očima gledaoca. Moradoh naći citat, jebiga. “Sumnjam da su oni koji su granatirali i snajperisali po Sarajevu imali baš tolike zle kezove na licu. To nisam video ni kod junaka Pobesnelog Maksa, Konana ili Tarantina. Mislim, da se tako keziš treba da budeš previše lud da uopšte držiš pušku, a kamoli nekoga da pogodiš.” Eto zato nisam htio da nalazim uopšte citat, jebote, eto trebali su imati dobrohotne kezove i biti prikazani kao pribrani likovi koji in line of duty eto ubijaju ljude po gradu. I taj takav Petković dodijeljuje nagradu prošle godine filmu koji pored umjetničkih promoviše ideje evropskog dijaloga i integracija... Zanimljiv je meni taj pogled na svijet koji kod kritičara neminovno ispliva na površinu kad pišu o nekom filmu, pa ću se na tu temu opet vratiti i završiti s mojim drugovima Skandinavcima. Pretprošle godine na festivalu prikazan je film Mot Naturen (Out of Nature) norveškog režisera Ole Giaevera. Prije nego što ću pogledati film u sklopu kondicionih priprema naletih na jedan osvrt filmskog kritičara na Imdb-u, privuklo mi pažnju ono in serbo-croatian. Kritičar Stoiljković u tekstu o “idiličnoj prirodi ali unutarnjem kaosu redatelja” piše između ostalog o tome kako je ovaj film “upravo jedan od onih introspektivnih filmova u kojem je glavni glumac zapravo više narator svojih i autorovih meandrirajućih misli nego kakav aktivan lik. Martin, kojeg igra sam Giaever, je jedan od onih korporativnih dronova koji ne voli svoj posao i koga žena i dete kod kuće smaraju, pa jedinu utehu nalazi u fizičkim aktivnostima, ponajviše u vikend-odlascima u prirodu. Postavlja se samo pitanje je li to dovoljno da smiri njegovo nezadovoljstvo ili će ga svako odstupanje od plana (kao kad ga lovac omete u, da prostite, drkanju) gurnuti preko ruba provalije....” U Giaeverovom filmu glavni lik odlazi na hike u petak poslijepodne i vratiće se nekad u nedjelju. Na tom hike-u propituje svoj odnos sa ocem, sinom, da li on u odnosu prema sinu ponavlja isti obrazac ponašanja njegovog oca prema njemu, sa ženom, da li je uspio izgraditi s njom odnos koji funkcionira na dubljem nivou i koji će ih održati zajedno i u trenucima iskušenja ili onako generalno when things in life take a turn for the worse. Meni se svidjelo što se njemu po glavi mota još tonu “meandrirajućih” i efemernih (da budem u tonu) stvari jer mi je to istinitiji prikaz onoga što prosječnom muškarcu prolazi kroz glavu u tako tim introspektivnim naletima, a gdje ćeš bolje kulise za tako nešto od trčanja u prirodi. Jebiga nismo svi genijalci da mislimo neke genijalne misli, i to još u kontinuitetu. A opet valja ispuniti dane, tako da je Giaever čini mi se jedan od nas kad pokušava bezuspješno prilikom masturbiranja da se koncentriše na objekte seksualne želje i kad ga još pritom usred divljine u po frke prekine lovac, što samo govori o tome kako je u današnjem modernom svijetu skoro pa nemoguće biti barem nakratko uistinu sam sa sobom... Ja ovo malo okrenuo na zajebanciju, ali u suštini nije on nezadovoljan i nije on korporativni dron, nego je spremniji od većine nas da propituje te ključne životne odnose u jednoj nekonvencionalnoj i hrabroj formi. Film je skoro pa lišen drugih likova i radnje da bi se dalo prostora toj samoanalizi. I što mi je onako najupečaljivije ne prikazuje on sebe, ili tog nekog prosječnog čovjeka, u previše pozitivnom svijetlu, već samo kao nekoga ko pokušava da pronađe način to be content if not happy with himself and with the rest of the world around him in this oftentimes messy thing called life. It is not a linear path and we may at times be pushed to the extremes... Uostalom šta je uloga umjetnosti, pa tako i filmske, if not to push us a bit farther than we ourselves are ready to go... Tako da slično kao i sa onim Petkovićem i ovom Stoiljkoviću bih poručio: okej je to ako ti se ne sviđa nečiji film i ti ga sahrani ako treba na tom nivou, ali nemoj presuppose that you know better kako izgleda kez snajperiste iznad Sarajeva ili koji je vjerniji prikaz lutajućih misli modernog čovjeka jer je to onako patronizing. A mi smo tome tako fucking skloni...

propali fudbaler
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
268391

Powered by Blogger.ba