propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

15.08.2017.

O Amerikancu koji živi u Skandinaviji...

Obraćajući se publici prije projekcije svog dokumentarnog filma The Look of Silence, Joshua Oppenheimer je onako više između redova rekao kako je spent his youth working on these two films (drugi film je The Act of Killing). Oppenheimer je slično kao i Ostlund i Szifron generacija, rođen je 1974. godine. U Indoneziju je došao 2003. godine da bi pomogao u režiranju i produciranju dokumentarnog filma (The Globalization Tapes) o eksploataciji radnika na plantaži za proizvodnju palminog ulja, da bi narednih otprilike deset godina svake godine se vraćao provodeći u Indoneziji 3-4 mjeseca i skupljajući građu za The Act of Killing (2012) i The Look of Silence (2014). Tema kojom se bavio su ubistva prema procjenama između pola miliona i milion Indonežana za koje se vjerovalo da su komunisti nakon vojnog puča i Suhartovog dolaska na vlast sredinom 60-ih godina prošlog vijeka. The Look of Silence je po svojoj strukturi sličan još jednom dokumentarnom filmu sa sličnom tematikom Enemies of the People o kambodžanskim poljima smrti u smislu da se kroz razgovore između glavnog protagoniste i počinilaca otkrivaju detalji počinjenih zločina. S druge strane, The Act of Killing po svojoj strukturi nije ni nalik nijednom dokumentarnom filmu snimljenom na slične teme, niti će to vjerovatno biti moguće uraditi u nekom budućem filmu sa sličnom tematikom. Radi se o tome, kako nas režiser obavještava na samom početku filma, da su počinioci imali slobodu to reenact the killings in „whatever ways they wished“, and they happened to want to do it in the style of western, musical and crime movie genres. Tako da počinioci zločina Anwar Congo, Herman Koto, Adi Zulkadry i ostali snimaju film o sebi kao jebiga nekakvim junacima unutar filma koji mi gledamo i u kojem su prikazani onakvim kakvi jesu, kao zločinci i ubice. Ako uporedimo ova tri filma Enemies of the People, The Act of Killing i The Look of Silence, neuporedivo najviše prašine je podigao The Act of Killing, čak dotle da su se i u Indoneziji stvari pokrenule s mrtve tačke nakon pola vijeka zvanične politike da se radilo o neprijateljima države. Tako da ako se priča o nekoj aktivističkoj dimenziji barem ova dva Oppenheimerova filma, the Look of Silence neće za sto godina postići efekat koji je The Act of Killing postigao u stotinu puta kraćem periodu od godinu dana. Konkretno, meni se čini, a možda sam skroz u krivu, da će in the long run The Act of Killing, bez obzira na sasvim legitimno propitivanje moralne opravdanosti giving a centrestage to basically thugs turned mass murderers, i to još u apsurdnim ulogama musical divas looking more like drag queens, cowboys or gangsters from the 60s, učiniti više za prava žrtava nego bi to The Look of Silence sa svojim glavnim protagonistom Adijem Rukunom, čiji je brat Ramli svirepo ubijen tih 60-ih godina, ikada mogao uraditi simply bewcause of the shock effect. Jebiga, svijet voli da bude šokiran. Meni je bilo zanimljivo da se scena u kojoj počinioci do u detalje opisuju kako su ubili Ramlija, i koja je po njegovom priznanju i navela Oppenheimera da napravi The Act of Killing onako kako ga je napravio, prikazuje u drugom filmu The Look of Silence. Šta bi bilo da je prvo napravio The Look of Silence... vjerovatno ne bi ni bilo filma The Act of Killing. Umjetnička dimenzija je svakako subjektivna stvar, i kad smo već kod toga meni lično je više legao The Look of Silence koji na jedan mirniji, i po meni prodorniji, način propituje iste teme nekažnjivosti, nametanja narativa od strane zločinca žrtvi, u suštini dealing with the past kako se i zove festivalski program u okviru kojeg je film prikazan. I još dvije, ili tri, stvari prije nego završim. Nakon što sam od planiranih dva u kinu proveo skoro tri sata shvativši da sam zapravo gledao director’s cut, učinilo mi se da su se neki dijelovi filma The Act of Killing mogli skratiti. Nakon što sam kasnije vidio da su neka prilično zajebana imena iz svijeta filma kao Errol Morris (Standard Operating Procedure), koji je ujedno i producent filma, zagovarali tu dužinu i otprilike rekli Oppenheimeru da će mu je... sve po spisku ako skrati, onda sam i ja nekako sebi rekao who am I to talk about trimming the film. Možete i zanemariti sve ovo gore napisano i poslušajte velikog majstora Đelu Hadžiselimovića koji je The Act of Killing uvrstio na listu top 10 dokumentaraca koje bismo trebali za života pogledati. I na kraju ono treće, ima jedna scena u filmu The Look of Silence koju sam shvatio tek čitajući intervju sa Oppenheimerom. Ramlijev i Adijev otac, koji je uslijed duboke starosti oslijepio i ne može hodati, prikazan je u toj sceni kako dezorijentisan poziva u pomoć jer misli kako nije u svojoj kući i kako se izgubio. Adi Rukun pojašnjava da je to dan kad otac više nije mogao prepoznati nikoga od ostalih članova porodice po glasu i kad je on shvatio da će otac i umrijeti without a closure on his son Ramli's death.

propali fudbaler
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
267133

Powered by Blogger.ba