propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

07.03.2018.

More fiction, please!

U zadnje vrijeme sam imao malo više vremena za čitanje knjiga. Pa sam tako čitao Amarcord od Namika Kabila kojeg gotivim još od dokumentarnog filma Informativni razgovori. Autobiografska knjiga o njegovom američkom iskustvu, prijeratnom trebinjskom i poslijeratnom sarajevskom, a i trebinjskom, po povratku iz Amerike. Dobra knjiga, podvlačio sam tu dosta nekih dijelova, pa ću te highlights dopisati nekad u komentarima. Kabil piše o svom taksiranju u LA-u i ljubavi prema filmu i ženama. Ima jedna scena, kao gusla on, a cura, psihoterapeutkinja, na telefonu sa klijenticom i eto ne može prekinuti jer klijent je klijent. Piše Kabil kako mu nije bilo nimalo lako održati koncentraciju u toj situaciji i još piše kako je imala dobro tijelo. Zanimljivo je to kako naša, a vjerovatno i svjetska, jebačka književnost malo pažnje posvećuje tim ljubavnim fijaskoima. Kad su naši pisci u pitanju niko te fijaske nije znao dočarati u formi kratke priče kao Džamonja...

Pa sam onda čitao Kritika bosanskog uma od Tarika Haverića. Ne znam šta mi bi, nemam ja običaj čitati ta neka filozofska promišljanja o bilo čemu, više sam ljubitelj fikcije koje je nekako sve manje u ovom dobu kad lično, autobiografsko dominira. Dobra stvar kod Haverićeve knjige je što kritikuje. U ovoj našoj sveprisutnoj politici nezamjeranja, malo zamjeranja za promjenu dobro dođe. Pa tako Haverić za Durakovića (Nijaza), o mrtvima sve najbolje, kaže kako bolan veliki intelektualac, čovjek uglavnom pisao pamflete, a i u toj knjizi o međunarodnim odnosima koju je napisao, kao eto neka udžbenička publikacija, nije se potrudio ni Cambridge da speluje kako treba. Još bolje, Haverić kritikuje jedan odomaćeni trend u bosanskoj književnosti, ono kao neko uljepšavanje istorijskih ličnosti i događaja, jer ako se napiše nešto negativno odmah si državni neprijatelj br. 1. Pa čak i na nivou fizičkog izgleda ne smiješ tamo za nekog bega napisati da je bio deb'o i zadrig’o, iako je u stvarnosti bio deb'o i zadrig’o, jer kako ćeš ti tako ocrniti tamo nekog narodnog prvaka. Ono što ne valja u knjizi je što Haverić kroz to štivo vodi neki svoj privatni rat protiv ovih sadašnjih prvaka, što meni kao čitaocu nije nimalo zanimljivo. Kao neki East vs. West u smislu modernih civilizacijskih dostignuća, MM (Mladi Muslimani) od formiranja do danas, kuda goni današnja Beiha, i tako sva ta superzanimljiva pitanja. Kod nas vidim ovi dežurni kritičari uglavnom hvale knjigu, eto sve je kao must read. Pa jebemu miša zar nije čitava poenta kritike da nešto valja, a nešto baš i ne valja. Ali eto kod nas ti kritičari društvene zbilje na budžetu kao neki slobodni umjetnici, ovi drugi neki sumanuti tipovi, treći isto na nečijem platnom spisku, ne možeš ništa normalno u toj sferi ni pročitati. I sve se svodi na us against them...

Zato ja volim fikciju. I skandinavski krimi roman o kojem sam pisao ranije. Jussi Adler-Olsen napisao trilogiju, kasnije je još udrobio nekoliko knjiga, po kojoj su snimljeni filmovi. Nema ko nije gledao po čitavoj Skandinaviji, ono kao osamsto hiljada duša ako se dobro sjećam. Čitao sam drugi dio Disgrace, i gledao na festivalu film po trećem dijelu, The Conspiracy of Faith. Odlično stvarno, ne znam je li bolji od Nesboa od kojeg ne možeš pobjeći u Buybooku, nisam čitao ovog potonjeg. Dajte malo buybookaši i Jussija, šarajte malo brate! Jedan drugi skandinavac, Karl Ove Knausgard napisao knjigu Min Kamp o ovim svakodnevnim borbama običnog čovjeka: djeca, posao, žena, kuća, piva, familija, filozofija, književnost, religija, fjordovi, nebo iznad fjordova, Švedska, Norveška, Švedska vs. Norveška, tuga, sreća, euforija, nervni slomovi, komšiluk, Ruskinja u komšiluku... I njega čitalo stotine hiljada duša, šest tomova, ovaj drugi koji sam ja čitao ima 600 strana, nije mala stvar ako je izbacio u svakom toliko, 3 i po hiljade stranica drug moj. Neko preporučio ženi mojoj, kao dobar je lik... A po meni, navlakuša čista, 20 strana o djeci, pa 200 o tome kako je upoznao ženu, gdje su išli na pivu, pričao jaranu o njoj. I kao dogovorio se da se nađe s jaranom Gejrom u 5, došao mu pola sata ranije, i sad piše kao šta je radio tih pola sata na narednih nekoliko stranica. Višak jarane, tih 600 strana je trebalo biti maksimalno stoja, i po mojoj računici, uz disclaimer da nisam čitao ove druge knjige, niti ću, umjesto šest tomova to je trebao biti jedan, i idemo dalje Karl Ove... A zanimljivo je i to što je skandinavcima legla toliko ta knjiga da su se prodale stotine hiljada primjeraka. Haj' ti sad napiši nešto da prodaš u par hiljada primjeraka u BiH. Treba i to znati, i zato je dobar posao uradio ovaj Karl Ove, bez obzira što meni nije legao.

Eto sam sam od njega i zaboravio jesam li još štogod pročitao, a i ne zaboravio kad sam ga čitao pola godine.

06.03.2018.

Romero

Blizu studentskog doma u Kuala Lumpuru u kojem sam živio bila je bezinska pumpa Esso koju smo mi zvali Kod Ese. I u gluha doba kad ogladniš ide se Kod Ese na nudle. Te instant nudle smo zasipali vrelom vodom i onda spravljali u mikrovalnoj. Tako je to bilo na početku dok nismo smislili napredniju verziju, instant nudle Bosnian style. Ova naprednija verzija je uključivala jaja. I sad mi šega kad pomislim na tu sliku, prosječni lokalac svrati na pumpu da natoči gorivo, a tamo ga dočekuje masaleh (ono kao nigger samo za bjelca) koji lupa jaja o pult i priprema nudle. I još pritom pošto mu ga to dođe kao izlazak u avliju ili pred kuću, naša prilika je u japankama sa bermudama na pola guza i nekom ižvakanom majicom za po kući (domu). I onda kad je jelo gotovo osloniš se na pult sa strane i manđare. A kad završiš uzmeš najbolji sladoled u istoriji sladoleda na štapiću zvani Romero. Malo sam istražio na netu i evo šta kažu: “The little remembered Romero is best described as a chocolate and toffee ice cream based Twister with a crisp chocolate coating. Making a brief appearance in the late 1980s, it may only have lasted a year – but what a year.” Originalno britanski sladoled je očigledno duže trajao u Maleziji jer se mogao kupiti Kod Ese in the late 90s.

Sjećam se još jednih komšija iz tog kvarta gdje se nalazio naš studentski dom, YPM. Komšije su bile sa (siromašnog) juga Tajlanda i kod njih smo išli na jelo preko dana. Nije bilo tekuće vode za pranje suđa nego oni dnevno po ne znam ni ja, dvije hiljade porcija, jest jednako 20 tanjira puta 100 korištenja, propere u škafu sa istom vodom i istom krpom, ono sistem jedan dan, jedan škaf, jedna krpa. Ali to nije bilo bitno jer su pravili najbolji nasi goreng u istoriji nasi gorenga, the ultimate motherfucking nasi goreng. Tri godine sam ja manje-više svaki dan jeo taj nasi goreng, uz neko dodatno jelo, i ne da mi nije dosadio nego ga se i danas rado sjetim. Kaže mi nedavno ovaj jedan drug što je studirao sa mnom, kao to je bilo takvo vrijeme, ne bi to danas bilo ni blizu, a ja mu kažem da sam disinclined to acquiesce to that point of view. Jeo sam dobre nasi gorenge i kasnije, ali ovaj kod Tajla je ostao neprevaziđen.

To me dovodi do ovih naših kao wokova, thai piletina, green curryija, tom yam supa i sl. koji se nude u našim restoranima. Sjećam se prvi put, otišao u neki restoran na Skenderiji, izvadio jaran sve iz konzerve, jebote nije to ni vidjelo tog jela. Ne očekujem ja sad original, ali nemoj baš da bude ni nalik. Sljedeći put odem kao u restoran the Basement, obradujem se k’o zadnji levat kad sam na meniju vidio green curry, donesoše mi, majke mi, nisam agresivan ali bio sam u tom trenutku u stanju ubiti nekoga. I tu kažem sebi, e nećeš više, i naravno zajebem se opet i odem u onu zalogajnicu u SCC-u, kao imaju tom yam soup. A tamo postavilo nekog pakistanca da pravi od neadekvatnih sastojaka supu koja je uz sup ekor kraljica svih ikad izmišljenih istočnjačkih supa. I nešto kontam koji klinac to nudiš kad nećeš da se potrudiš da to napraviš kako treba, a još uz to i ne znaš. Drži se ovih naših tradicionalnih gastronomskih winnera i mani se brate tajlandske kuhinje. Doduše, meni se i ova domaća ponuda u gradu svela na jednu aščinicu, jednu buregdžinicu i jedan restoran. Možda je i do mene.

propali fudbaler
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
291172

Powered by Blogger.ba