propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

16.08.2018.

Aldi by Umorni

http://umor.blogger.ba/arhiva/2018/07/19/4105972

Nisam pitao Umornog za dozvolu da postam ovu njegovu priču na engleskom, ali pretpostavljam da ne bi imao ništa protiv. Imao sam neku ideju da se prevedu izabrane price bloggera ono od pocetka pa dosad, pa sam htio da vidim kako bi to izgledalo na papiru...

First he tried to impose his authority by force. Issuing orders to us. Because he was, for all intents and purposes, our commander. Orders that we were supposed to obey. My comrades, however, cared little for his orders. Nobody was in a rush to die. And besides, it was great in this basement of ours. On the other hand, we needed that damn ammunition badly. In order to get it, we would have to get out of the nicely sheltered basement – though slightly damp, but it was a rather insignificant detail given the circumstances – move for about a kilometer amid a shower of shells, have the ammunition loaded on our backs as on mules, and return the same way with shells raining down on us once again. A rather unpleasant and dangerous mission. Actually, the main problem was a clearing – a front yard of one of the nearby houses – where one had to run at lightning speed to have any hope of not being hit by M84 machine gun, popularly known as the sower of death. If you managed to get unscathed, awaiting you next was the task of evading their so called random mortar fire that essentially was targeting no one else but you. Without the ammunition we were done for anyway. So, we fuckoffed the commander and pulled matches. Fire sticks, that is. The lucky winners, who no doubt were looking at the prospect of having a short life span, were: King, Aldi and myself. I was in a good company because both of them were good soldiers. They were brave enough and I reckoned if I were hit, they were not going to leave me behind. And it meant a lot.

We set off running for our lives over the clearing, trying not to pay attention to grass chunks being uprooted all around us by a machinegun fire. Having crossed the clearing, we hid from mortar fire in some repository filled with stale wheat. We smoked a few fags there, waiting for those shitheads to stop, to give their deadly arsenal a short break. The break finally came and we were able to make it to the staff headquarters. Once there, we loaded ourselves with ammunition to the point of nearly collapsing under all that burden. I felt that all that metal on my back was pressing me into the damp ground under my feet. In the damn war, there is this pervasive feeling of everything happening for one sole purpose, that of placing you under the ground. On the way back, they again searched for us by firing shells our way. It’s a nasty feeling knowing that it’s exactly you who they’re trying to blow to pieces. And really making an effort at succeeding. Having found a shelter behind a house, we agreed to cross the clearing together by holding to one another. I mean we should run the distance, but running with a burden that amounted to 70-80 percent of your own weight didn’t seem like a realistic option. Not in those circumstances at least. The machine gun was again uprooting the chunks of green grass all around our legs. This time it was impossible to ignore them. Bullets were whizzing creating gusts of air around our ears. But, we managed to make it to our basement unscathed.

Unloading the heavy load, we sank into an armchair and sofa that we had earlier moved to the basement. That was it, we succeeded. I extended a lit cigarette to Aldi who was sitting right across. Smiling at him I said: “Let others now fucking deal with the distribution of this ammo!” He smiled back and replied: “Let them loafers do it.” I then turned to talk to others, moving my gaze away from Aldi. There was another round of shelling of the area around the house. Maybe there was a reason for it, or maybe not. It was difficult to figure out what those shitheads were thinking. One after the other. Dozens of shells. But we were in the basement and they could not get to us now. At least not with the ones they were currently using. They could fire them for days on end to no effect. I felt an urge to say something to Aldi again. But something, something was wrong. His expression changed, his face assumed an ashen color and tightened a bit, and it appeared as if his eyes retracted in their sockets. He had a strange burning look in his eyes. He was looking in my direction, but I had a distinct impression that he did not see me. I waved my hand in front several times, but his eyes remained fixed. I also noticed a slight trembling of his body. And beads of sweat on his forehead. It was then that I recognized madness in his eyes, an unmistaken and genuine madness. He suddenly leaped on his feet and screamed: “Murderers, murderers, you will not get me out... No, no... I don’t want out... There is no one out there... Never...” While others were trying to figure out what was happening, he ran over me, reached for an automatic rifle and started shooting bursts of fire in the basement room. Bullets ricocheted all around the room and we all threw ourselves on the floor looking for shelter where there was none. He then pulled out a hand grenade from the front pocket of his jacket. Being the only one at the time who realized that he had lost it, I jumped on him and grabbed his arm. In the next moment, I found myself thrown away a couple of meters. Others jumped on him too, but he was throwing them around the room as if they were made of paper and entirely weightless. He became the strongest man on the planet. He then started releasing these unarticulated blood-curdling screams, flailing his arms all around. But he did not get to pull the safety fuse out of the grenade. He probably forgot to do it, with madness holding him strongly in its grip. In those couple seconds, we regrouped and seven of us descended on him. We punched and kicked with all our might, but still he floored all of us one by one. We were powerless against him as he became stronger than all of us combined.

As on many occasions in the past, the most lucid member of our unit, Rale pulled out his gun from the holster and hit him on the face with all the power he could muster. Mercilessly and without holding back in the slightest. Aldi swayed a bit trying to hold his balance, at the same time reaching with his other hand for the safety fuse. Rale struck again with his pistol hitting the same spot on Aldi’s face and causing him to fall on his knees. The left side of his face turned into a puffed-up fritter. Running at full speed Kralj buried both of his legs in Aldi’s chest, but it took the third strike with the pistol to finally knock him unconscious. After a minute or so of working on it, I managed to untangle his fingers from the grenade. He was two millimeters short from pulling out the safety fuse. Two fucking short millimeters. We all collapsed around the room, entirely exhausted and scared out of our wits. Someone asked: “What the hell was this?!” We had no idea, the guy snapped in less than two minutes. Could it happen this way too? From the practical presentation that we had just witnessed, it seemed that it could. We tied him up with whatever we could find, double-checking every single knot. A medic gave him a shot to make sure he remained sedated for a while. For the next couple of hours he was out, and as the dusk settled we carried him off to the field medical unit. After some additional explaining on our part, they gave him some other shots and transported him to the psychiatry ward.

He spent a couple of months on sick leave. I saw him several times at the staff headquarters when he came to collect cigarettes and food parcels. Or rather, what our logistics called food parcels. Ashen color of his face and a burning look were still there. He lost weight and his shoulders sapped. And then the day came when he was supposed to show up for a line-up together with the rest of us to go to the frontline again. There is an end to everything and sick leave is no exception. He failed to show up. And the rest of us left. Upon return, we found out that the night before the departure, he accidentally shot himself in the leg while cleaning his gun. The recovery was going to take another couple of months. This was the official version, I guess. For a while, we came back to the incident in our conversations. Was it accidental or done on purpose? An act of cowardice or bravery? Each of us looked at it differently. I never saw him in uniform again. After the war, I saw him a couple of times. The ashen color of his face and a burning look in his eyes subsided somewhat. He did not recognize me. It seemed that he had seen me before, but there was no place to associate with the face. He was dragging his leg behind him. Much in the same way as one would drag an unwanted burden. This appeared to be the only, visible, change on him...

07.03.2018.

More fiction, please!

U zadnje vrijeme sam imao malo više vremena za čitanje knjiga. Pa sam tako čitao Amarcord od Namika Kabila kojeg gotivim još od dokumentarnog filma Informativni razgovori. Autobiografska knjiga o njegovom američkom iskustvu, prijeratnom trebinjskom i poslijeratnom sarajevskom, a i trebinjskom, po povratku iz Amerike. Dobra knjiga, podvlačio sam tu dosta nekih dijelova, pa ću te highlights dopisati nekad u komentarima. Kabil piše o svom taksiranju u LA-u i ljubavi prema filmu i ženama. Ima jedna scena, kao gusla on, a cura, psihoterapeutkinja, na telefonu sa klijenticom i eto ne može prekinuti jer klijent je klijent. Piše Kabil kako mu nije bilo nimalo lako održati koncentraciju u toj situaciji i još piše kako je imala dobro tijelo. Zanimljivo je to kako naša, a vjerovatno i svjetska, jebačka književnost malo pažnje posvećuje tim ljubavnim fijaskoima. Kad su naši pisci u pitanju niko te fijaske nije znao dočarati u formi kratke priče kao Džamonja...

Pa sam onda čitao Kritika bosanskog uma od Tarika Haverića. Ne znam šta mi bi, nemam ja običaj čitati ta neka filozofska promišljanja o bilo čemu, više sam ljubitelj fikcije koje je nekako sve manje u ovom dobu kad lično, autobiografsko dominira. Dobra stvar kod Haverićeve knjige je što kritikuje. U ovoj našoj sveprisutnoj politici nezamjeranja, malo zamjeranja za promjenu dobro dođe. Pa tako Haverić za Durakovića (Nijaza), o mrtvima sve najbolje, kaže kako bolan veliki intelektualac, čovjek uglavnom pisao pamflete, a i u toj knjizi o međunarodnim odnosima koju je napisao, kao eto neka udžbenička publikacija, nije se potrudio ni Cambridge da speluje kako treba. Još bolje, Haverić kritikuje jedan odomaćeni trend u bosanskoj književnosti, ono kao neko uljepšavanje istorijskih ličnosti i događaja, jer ako se napiše nešto negativno odmah si državni neprijatelj br. 1. Pa čak i na nivou fizičkog izgleda ne smiješ tamo za nekog bega napisati da je bio deb'o i zadrig’o, iako je u stvarnosti bio deb'o i zadrig’o, jer kako ćeš ti tako ocrniti tamo nekog narodnog prvaka. Ono što ne valja u knjizi je što Haverić kroz to štivo vodi neki svoj privatni rat protiv ovih sadašnjih prvaka, što meni kao čitaocu nije nimalo zanimljivo. Kao neki East vs. West u smislu modernih civilizacijskih dostignuća, MM (Mladi Muslimani) od formiranja do danas, kuda goni današnja Beiha, i tako sva ta superzanimljiva pitanja. Kod nas vidim ovi dežurni kritičari uglavnom hvale knjigu, eto sve je kao must read. Pa jebemu miša zar nije čitava poenta kritike da nešto valja, a nešto baš i ne valja. Ali eto kod nas ti kritičari društvene zbilje na budžetu kao neki slobodni umjetnici, ovi drugi neki sumanuti tipovi, treći isto na nečijem platnom spisku, ne možeš ništa normalno u toj sferi ni pročitati. I sve se svodi na us against them...

Zato ja volim fikciju. I skandinavski krimi roman o kojem sam pisao ranije. Jussi Adler-Olsen napisao trilogiju, kasnije je još udrobio nekoliko knjiga, po kojoj su snimljeni filmovi. Nema ko nije gledao po čitavoj Skandinaviji, ono kao osamsto hiljada duša ako se dobro sjećam. Čitao sam drugi dio Disgrace, i gledao na festivalu film po trećem dijelu, The Conspiracy of Faith. Odlično stvarno, ne znam je li bolji od Nesboa od kojeg ne možeš pobjeći u Buybooku, nisam čitao ovog potonjeg. Dajte malo buybookaši i Jussija, šarajte malo brate! Jedan drugi skandinavac, Karl Ove Knausgard napisao knjigu Min Kamp o ovim svakodnevnim borbama običnog čovjeka: djeca, posao, žena, kuća, piva, familija, filozofija, književnost, religija, fjordovi, nebo iznad fjordova, Švedska, Norveška, Švedska vs. Norveška, tuga, sreća, euforija, nervni slomovi, komšiluk, Ruskinja u komšiluku... I njega čitalo stotine hiljada duša, šest tomova, ovaj drugi koji sam ja čitao ima 600 strana, nije mala stvar ako je izbacio u svakom toliko, 3 i po hiljade stranica drug moj. Neko preporučio ženi mojoj, kao dobar je lik... A po meni, navlakuša čista, 20 strana o djeci, pa 200 o tome kako je upoznao ženu, gdje su išli na pivu, pričao jaranu o njoj. I kao dogovorio se da se nađe s jaranom Gejrom u 5, došao mu pola sata ranije, i sad piše kao šta je radio tih pola sata na narednih nekoliko stranica. Višak jarane, tih 600 strana je trebalo biti maksimalno stoja, i po mojoj računici, uz disclaimer da nisam čitao ove druge knjige, niti ću, umjesto šest tomova to je trebao biti jedan, i idemo dalje Karl Ove... A zanimljivo je i to što je skandinavcima legla toliko ta knjiga da su se prodale stotine hiljada primjeraka. Haj' ti sad napiši nešto da prodaš u par hiljada primjeraka u BiH. Treba i to znati, i zato je dobar posao uradio ovaj Karl Ove, bez obzira što meni nije legao.

Eto sam sam od njega i zaboravio jesam li još štogod pročitao, a i ne zaboravio kad sam ga čitao pola godine.

06.03.2018.

Romero

Blizu studentskog doma u Kuala Lumpuru u kojem sam živio bila je bezinska pumpa Esso koju smo mi zvali Kod Ese. I u gluha doba kad ogladniš ide se Kod Ese na nudle. Te instant nudle smo zasipali vrelom vodom i onda spravljali u mikrovalnoj. Tako je to bilo na početku dok nismo smislili napredniju verziju, instant nudle Bosnian style. Ova naprednija verzija je uključivala jaja. I sad mi šega kad pomislim na tu sliku, prosječni lokalac svrati na pumpu da natoči gorivo, a tamo ga dočekuje masaleh (ono kao nigger samo za bjelca) koji lupa jaja o pult i priprema nudle. I još pritom pošto mu ga to dođe kao izlazak u avliju ili pred kuću, naša prilika je u japankama sa bermudama na pola guza i nekom ižvakanom majicom za po kući (domu). I onda kad je jelo gotovo osloniš se na pult sa strane i manđare. A kad završiš uzmeš najbolji sladoled u istoriji sladoleda na štapiću zvani Romero. Malo sam istražio na netu i evo šta kažu: “The little remembered Romero is best described as a chocolate and toffee ice cream based Twister with a crisp chocolate coating. Making a brief appearance in the late 1980s, it may only have lasted a year – but what a year.” Originalno britanski sladoled je očigledno duže trajao u Maleziji jer se mogao kupiti Kod Ese in the late 90s.

Sjećam se još jednih komšija iz tog kvarta gdje se nalazio naš studentski dom, YPM. Komšije su bile sa (siromašnog) juga Tajlanda i kod njih smo išli na jelo preko dana. Nije bilo tekuće vode za pranje suđa nego oni dnevno po ne znam ni ja, dvije hiljade porcija, jest jednako 20 tanjira puta 100 korištenja, propere u škafu sa istom vodom i istom krpom, ono sistem jedan dan, jedan škaf, jedna krpa. Ali to nije bilo bitno jer su pravili najbolji nasi goreng u istoriji nasi gorenga, the ultimate motherfucking nasi goreng. Tri godine sam ja manje-više svaki dan jeo taj nasi goreng, uz neko dodatno jelo, i ne da mi nije dosadio nego ga se i danas rado sjetim. Kaže mi nedavno ovaj jedan drug što je studirao sa mnom, kao to je bilo takvo vrijeme, ne bi to danas bilo ni blizu, a ja mu kažem da sam disinclined to acquiesce to that point of view. Jeo sam dobre nasi gorenge i kasnije, ali ovaj kod Tajla je ostao neprevaziđen.

To me dovodi do ovih naših kao wokova, thai piletina, green curryija, tom yam supa i sl. koji se nude u našim restoranima. Sjećam se prvi put, otišao u neki restoran na Skenderiji, izvadio jaran sve iz konzerve, jebote nije to ni vidjelo tog jela. Ne očekujem ja sad original, ali nemoj baš da bude ni nalik. Sljedeći put odem kao u restoran the Basement, obradujem se k’o zadnji levat kad sam na meniju vidio green curry, donesoše mi, majke mi, nisam agresivan ali bio sam u tom trenutku u stanju ubiti nekoga. I tu kažem sebi, e nećeš više, i naravno zajebem se opet i odem u onu zalogajnicu u SCC-u, kao imaju tom yam soup. A tamo postavilo nekog pakistanca da pravi od neadekvatnih sastojaka supu koja je uz sup ekor kraljica svih ikad izmišljenih istočnjačkih supa. I nešto kontam koji klinac to nudiš kad nećeš da se potrudiš da to napraviš kako treba, a još uz to i ne znaš. Drži se ovih naših tradicionalnih gastronomskih winnera i mani se brate tajlandske kuhinje. Doduše, meni se i ova domaća ponuda u gradu svela na jednu aščinicu, jednu buregdžinicu i jedan restoran. Možda je i do mene.

11.12.2017.

Moj divni komšiluk (Integralna verzija)

Nekad ljetos kaže mi komšinica iz susjednog ulaza prilikom slučajnog susreta u parku, s nekim povodom sigurno koji sam ja u međuvremenu zaboravio, kako imamo divan komšiluk. Sjećam se da joj onako zatečen ništa nisam odgovorio, ali sreća ima ovaj blog da se nešto kaže na tu vječnu temu. A i krenulo me u zadnje vrijeme s ovim pričama u nastavcima...

Treba prvo reći da je taj komšiluk, zapravo bolje rečeno ta dva ulaza u spojenoj zgradi, u koji smo se doselili prije evo malo jače od deset godina pravi funkcionerski komšiluk iz prošlog sistema koji se sad i kritikuje i brani pretežno nekritički i neargumentovano sa već ukopanih pozicija. Nije ono krema prošlog sistema, partijaneri sa samog vrha, više onako srednje rangirani management, ali i dalje istaknute figure iz složene organizacije udruženog rada, tzv. sourovci. Ovi osnovci iz osnovnih organizacija udruženog rada nisu se mogli tu progurati iako je tu i tamo kao i u svakom sistemu bilo padobranaca. Znam ovog jednog iz mog ulaza, i dalje bije bitke koje mu je otac započeo. Više o tome kasnije. I tako su oni radili na jačanju klasnih razlika, ali ipak i pomalo se glođući međusobno uzurpirajući zajedničke prostore u zgradama jedan nauštrb svih ostalih, ugrađujući dodatna rebra na radijatorima mimo standarda predviđenog po metru kvadratnom i sl., tek toliko da se zna da je i jednopartijski sistem razrađen u pedesetogodišnjem periodu između drugog svjetskog i trećeg našeg rata imao svoje struje koje su se odražavale i na osnovnu ćeliju samoupravnog života, haustor. Desni haustor je imao stanove veće kvadrature, ono 120 metara kvadratnih da se komotno funkcionerski raširiš sa dugačkom terasom i pogledom na grad. U lijevom haustoru su dominirali stanovi od trićavih 70-ak dovoljnih da pomisliš da se protegneš i da se u startu zaustaviš kad uvidiš da ne možeš. Lijevi ulaz, pa tako i lijevi pogled sa manjih terasa. Treba li napominjati da su četrdesetke i pedesetke bile rezervisane za osnovce tako da te kvadrature ovamo nije ni bilo.

I ko zna dokad bi to tako trajalo, lijevi bi gledali kako će nadesno kad ovi desni odu u nebo, da se ta arhitektura ne poremeti prvo ratom pa poraćem. I dok se još nisu ni oporavili ni od jednog ni od drugog, deset godina poslije, među ostalim došljama dođosmo i mi. I to još došlje nefunkcionerske provenijencije. Ja iz jednog u suštini radničkog kvarta sa primjesama napredne inteligencije, i supruga iz drugog grada, druge republike, jebote! I to južne, jer ovi sjevernjaci i zapadnjaci su okej. Komšije su nas dočekale po oprobanom receptu. Znam da je tako više manje svima, k’o ono da te upripitome i smjeste odmah u startu na tvoje mjesto uljeza koji ima da ne remeti već odavno uspostavljeni poredak kojem ništa ne mogu ni ratovi ni izmjene vladajućih ideologija pa tako ni najgora od svih pošasti, dolazak novih ljudi. Pa mi se tako jedan dan u liftu komšinica sa trećeg predstavi: N. starosjedilac, a ja pružih ruku, S. i u sebi otšutih onaj drugi dio, došljo. Kad sam već kod lifta, sjećam se mi prebacivali u liftu nekakvo ljepilo za pod, nije sad tristo kila nego ono par vreća do polovine kapaciteta lifta, max. 150 kg, kaže na to komšija sa petog onako nehajno u prolazu da će nam ukinuti lift. Mi sad već naviknuti na ove izljeve dobrodošlice odgovorismo mu kako ćemo prije mi njega ukinuti nego on lift, jednako nehajno. I još se sjećam kako mi je svaki dan policija kući dolazila po prijavi o remećenju ovog javnog reda i mira u zgradama. A rušenje zidova već odavno gotovo, ja od ćoška do ćoška s metlom kupim prašinu.

Da završim ovu epizodu na pozitivnu notu, bila je na drugom spratu divna žena M. Pala meni sa krova futrola od fotoaparata na balkon ispod njenog, a nije bilo kući čovjeka koji je tu stanovao. Ja kuc-kuc kod nje, prvi put me vidi, izvuče dvije oklagije, izolirband traku, spojismo mi oklagije i tom improvizovanom kukom dohvatismo futrolu...

Nije prošlo dugo prije nego što sam saznao ko me je tako svakodnevno prijavljivao policiji za remećenje javnog reda i mira u zgradama metenjem nakupljene prašine kad mi se dotična ukazala na vratima. Galami, mlatara rukama, priča nepovezano. Meni bilo čudno, a njoj to prirodno stanje. Kako tad, tako i danas. Zvaćemo je komšinica koje nema jer neregistrovanje takvima najteže pada.

Divna komšinica M. s drugog sprata nije dugo poživila. Umrla je čini mi se u toj prvoj ili drugoj godini po našem dolasku u zgradu. Ne sjećam se da je bolovala. Tih nekoliko puta što sam je vidio nakon našeg prvog susreta, uvijek mi je djelovala vitalno zračeći onom nekom pozitivnom energijom koja je nadživila sve ove naše zone sumraka. Bilo je tu još smrti komšija tokom ovih malo više od deset godina, više nego rođenja u skladu sa ovim već ustaljenim natalitetskim nazadovanjem. Umro je komšija nosilac partizanske spomenice, istaknuti NOB-ovac. Umro je otac komšije iz prizemlja, to je onaj lijeni potomak radničke klase čiji je otac vjerovatno većinu svoje radne energije koristio za stavljanje klipova u točkove funkcionerske klase. Umrla je i jedna divna komšinica isto iz prizemlja. A umrla je nedavno i komšinica sa našeg sprata, vrata preko puta, i otišli mi na saučešće.

I sad priča njena kćerka, ne priča nego nam nameće priču, kako rođak tog ranijeg vlasnika, koji živi u Kanadi, koji je nama i prodao stan po punomoći, zapravo nije imao punomoć za prodaju nego je on onako eto svojevoljno proširio i na prodaju stana bez odobrenja ovog vlasnika u Kanadi. A i ova kćerka od pokojnice živi u Kanadi. I tako Kanađani iz mog ulaza raštrkani od Vankuvera do Montreala, uključujući Saskachevan i Manitobu, provode dokone godine. Jedan se pravda da nije stan rezervisan za rodbinu i funkcionersku raju prodao došljama. A ova druga nam uživo na saučešću saopštava vijest sa rokom dospijeća od 12 godina da bi po njenom najbolje bilo da se mi nismo ni uselili u njen haustor. Jer sve je to i dalje njihovo u tom sociopatskom poimanju aktuelne stvarnosti našeg ulaza. Samo stanari iz 65.-te su legitimni, svi drugi su tu radi rastakanja izvornog homogenog haustorskog monolita. Izađosmo mi iz stana nakon 20-ak minuta u šta ovo bi fazonu.

Da utvrdim još jednom da je ova podjela na funkcionere i nefunkcionere prva i osnovna podjela u naša dva ulaza. Iz te proizilaze sve druge koje su još dodatno mutirale tegobnim istorijskim okolnostima potkraj prošlog i početkom ovog vijeka, o čemu će biti više riječi u nastavku. Prvo o nouveau riche ogranku funkcionerske kaste u susjednom ulazu.

Nakon funkcionersko-nefukcionerske podjele u našim ulazima sa ratom je uslijedila podjela na one koji su ostali i, što reče jedna komšinica iz kvarta, pobjegulje. Njemačka, Slovenija, Holandija, Amerika, Australija i kako je već rečeno Kanada samo su neke od zemalja, i kontinenata, koje su profitirale dolaskom mojih komšija, i njihove djece jer gdjegod dođu naša djeca oni su ponajbolji učenici u školama, kasnije najbolji uposlenici na radnom mjestu. Ja sam bio pobjegulja u Maleziji i Australiji, ali pošto sam svakako došljo to se ne računa. Neki su se netom nakon rata i vratili, kao recimo komšija iz susjednog ulaza koji je u međuvremenu postao nouveau riche ili novopečeni lovator. Njega i suprugu ćemo zvati mr. nouveau riche i ms. nouveau riche. I kako svijet obično voli da mrzi nouveau riche, tako se i ovim našima svašta zamjera, uključujući i nečišćenje snijega od strane njihovih sinova. To ću malo detaljnije.

Komšinica sa drugog sprata iz susjednog ulaza je tako jedne zime konfrontirala mrnr (mister nouveau riche) sa činjenicom da ni on ni njegovi sinovi ne čiste ulicu i prilaz zgradama od napadalog snijega iako sa svojih četiri, pet, šest auta redovno koriste špuru očišćenu od strane ostalih stanara. I da će ako se takva situacija nastavi povući svog sina i muža iz snježne brigade. Nisam čuo je li joj mrnr nešto odgovorio na to, ali on inače tiho priča tako da nije ni čudo da ga nisam čuo. Tako oni pretežno tiho pričaju, kad ne šute. I tako malo pomalo svi su otpadali iz snježne brigade što zbog lumbaga, lijenosti, bojkota, bojkota zbog bojkota, i drugih meni nepoznatih razloga dok nisam jedne zime ostao samo ja. Samoća natjera i ove kao ja nesklone razmišljanju na razmišljanje. I tako jednog jutra još za mraka lopatam ja i posipam solju, a jedan za drugim niz ulicu silaze komšijska auta, mašu oni meni, mašem ja njima, sve po komšijskom ps-u. Ja sam tu zbog sebe jer mi treba auto i godi mi jutarnja rekreacija, a već sljedeće neće me biti, pa nek se taližu. Nouveau riche ne čiste jer su prezauzeti dodatnom akumulacijom početnog kapitala, potomci radničke klase više vole udariti po pivama, ovi što bi i čistili neće svojim trudom da doprinose dodatnom bogaćenju već nadolmljenih nouveau riche, par srednjeklasaša vjerovatno razmišlja što bi mi kad neće oni. Krajnji rezultat, niko ne čisti. I tako se ova nekonstruktivna matrica iz haustora prenosi na više slojeve društva.

A vratio se nakon rata još jedan pobjegulja iz mog ulaza, komšija s drugog sprata, moj heroj, isti Ibrahim Ferrer iz Buena Vista Social Club. Planinari i on i žena mu, mislim da ima blizu osam banki, ali i dalje prav k’o strijela. On je mjesecima u maniru pravog partizanskog diverzanta, pravio sabotaže komšinici koje nema dok ga jedno jutro u sitne sate nisu otkrili organi. Možda isti oni koji su i meni dolazili na vrata. Imam još dvojicu heroja u kvartu. Jedan je komšija bajker, žena mu jedne godine isplela, ili je bolje isheklala, zimsku kapu mom djetetu, a drugi je stonoteniser, ima komplet kolekciju starog Alan Forda i neda je nikome.

Komšije iz ulaza sam počeo malo bolje upoznavati kada je procurio ravni krov iznad našeg stana. Dotad su to bili slučajni susreti, nekad prijatni nekad malo manje prijatni, o čemu sam već pisao. Razlog što je krov procurio je taj što izolacija, limovi na sastavima i ostalo nije mijenjano od 65.-te kada je zgrada izgrađena. A pokazalo se da se i državna i stambena izolacija moraju obnavljati barem svakih 50-ak godina da ne bi procurilo.

I odem ja kod tadašnjeg predstavnika etažnih vlasnika, onog nekadašnjeg predsjednika kućnog savjeta, komšije s prvog sprata. Nismo ni ono dobar dan, dobar dan obavili, a njemu već iskočile vratne žile, izdreljio oči na mene i urla: Neš’ ti od mojih para svoj krov popravljat’! A niti su njegove pare, nit’ je krov moj. Ali tako to biva, navikao sourovac čitav život radi za zajednički interes, pa mu teško sad pod stare dane mijenjati navike. Uzmem ja slušalice, poslušam opet Vela havle bend. Pozovem vještaka da vidi koji su to radovi za obaviti na krovu. Vještak reče svoje i dovedem ja majstore. Nije prošlo dugo kad eto ti opet starih znanaca, policije, ne na vrata nego na krov ovaj put.

Da se vratim na ovo moj krov, njegove pare. Skontaću ja vrlo brzo da se za sva pitanja opravki u zgradi, na krovu ili recimo instalacija koje idu ispod zgrade, potežu vitalni stanarski interesi donjeg ili gornjeg doma, i da kao rezultat toga imamo potpunu blokadu odlučivanja i bilo kakvog djelovanja institucije haustora. Bilo je tu nekih intervencija zavisno od toga ko je bio pev (predstavnik etažnih vlasnika) u datom momentu, tako da su ovi međusprataši, i mahom srednjeklasaši, uglavnom dobivali srednjaka. Preduzeće koje je pružalo uslugu ponašalo se po starom oprobanom izbornom stranačkopartijskom obrascu: udovolji predstavnicima i ignoriši kontrolne mehanizme na raspolaganju stanarskom tijelu. Da zaključim, uvedeno etažno glasanje zacementiralo je više-manje ratom zatečeno stanje. Još kad su nam uveli da moramo izabrati jednog predstavnika za oba ulaza, to nas je potpuno paralisalo. Sreća pa nemamo tri spojena ulaza.

Pojedine komšije su nas počele prihvatati tek kad smo dobili djecu. Ono, nismo više zvanično došlje, proizvodimo potomke i sve su naznake da smo tu da ostanemo. Znali su nas iznenaditi nekim lijepim gestama. I kad im pola odbiješ na ono kako se svi djeci predstavljamo bolji nego što jesmo, ostane ona druga polovina.

Prije neki dan neko je priljepio oglas na ulaznim vratima o tome kako kupuje stan u našem kvartu od devedeset plus kvadrata, k’o da je znao da pišem seriju postova na tu temu. Da je mene pit’o ja bih mu rekao da ne traći vrijeme bezveze jer prvo imamo manjak takvih stanova, samo 120-tke na jednoj vertikali u susjednom ulazu i jedan gdje je komšija u nadziđivanju uspio skupiti devedesetinešto kvadrata. Dva takva stana i još dva manja su u posjedu mr. i ms. nouveau riche, sve skupa 380 kvadrata, a ovi ostali su vlasništvo starosjedilaca koji tu nekada društvenu a sada privatnu imovinu prenose samo s koljena na koljeno. A i jedni i drugi, nouveau riche porodica i ovi starosjedioci, pravi funkcioneri po rođenju i opredjeljenju, samo se rotiraju svakih par decenija pa se to odražava na imovinski karton i raspoložive nekretnine i pokretnine u datom momentu.

U ovoj seriji postova htio sam pisati i o tome kako smo mi jedan sasvim običan komšiluk ni po čemu drugačiji od drugih kvartova u gradu, ali priča je nekako otišla u drugom pravcu. I mi, kao i ostali, kao kolektiv stojimo u mjestu, s tim da počesto i nazadujemo. Primjer. U deset godina otkako smo uselili u zgradi su promijenjeni samo poštanski sandučići i stavljeni čini mi se još stariji od onih prijašnjih. Lažem, promijenili su nedavno i podni linoleum od lifta nakon što je onaj prethodni predeverao 50-ak godina gaženja. Komadi fasade kao meteoriti svake godine padaju u vrijeme velikih temperaturnih oscilacija, dok neko ne zagine. Ona komšinica koje nema je prije desetak godina građevinskoj inspekciji prijavljivala komšije koji su recimo pravili tende ili ustakljivali balkone. Kao mijenjaju vanjski izgled zgrade, jebemti k’o da je čitav kvart pod zaštitom UNESCO-a. Nedavno komšije, ne znamo se inače ali gledamo u prozore jedni drugima, dobile drugo dijete i vidim postavili konstrukciju za balkon. Bravo! Ja sam uvijek za funkcionalna rješenja, a ne ono potemkinovsko farbanje fasada na austrougarskim zgradama i to samo duž glavne gradske ulice ili očuvanje arhitektonske cjelovitosti kvarta. Koji puca po svim drugim šavovima osim eto tih arhitektronskih. Imali smo i nasilje u porodici i supružničke svađe, bavili se amaterskim voajerstvom, imali i svoje delikvente koji nam godinama nisu dali spavati cjelonoćnim besposličarenjem na zidiću ispred zgrade. Ja izašao jednom preko dana, sjećam se dječak trebao spavati, da im kažem da stišaju muziku u autu, spušta on staklo a na vozačkom pit-bull, na suvozačkom još jedan pit-bull, ne znaš kome da se obratiš. Ugasili su ti pit-bullovi i jednu mladost, doduše da nije bilo njih možda bi sama sebi dohakala, ili bi se možda i izvukla. Nisu joj dali šansu jednom kad su je zgrabili, a sjećam se igrala se lopte sa dječacima na garažama i bila najbolja među tom djecom. Imamo i svoje javne ličnosti, političare, privrednike, manekenke, jednog crtača grafita, sad je momak na akademiji, dobro mu ide.

I tako to vam je taj moj divni komšiluk sa sve funkcionerima, nouveau riche, zlatnom mladeži, komšinicom koje nema, komšinicom koja bi da nas nema, bajkerima, kolekcionarima Alan Forda, planinarima, nečistačima snijega, čistačima snijega, srednjeklasašima, neradničkom klasom, penzionisanim vojnim licima, političarima, bivšim i sadašnjim uglednim privrednicima, južnjacima, sjevernjacima i mahalcima, svim tim divnim, manje divnim i nedivnim ljudima, i nama svugdje i u svakom vremenu nepoželjnim došljama.

01.12.2017.

Moj divni komšiluk (V)

Prije neki dan neko je priljepio oglas na ulaznim vratima o tome kako kupuje stan u našem kvartu od devedeset plus kvadrata, k’o da je znao da pišem seriju postova na tu temu. Da je mene pit’o ja bih mu rekao da ne traći vrijeme bezveze jer prvo imamo manjak takvih stanova, samo 120-tke na jednoj vertikali u susjednom ulazu i jedan gdje je komšija u nadziđivanju uspio skupiti devedesetinešto kvadrata. Dva takva stana i još dva manja su u posjedu mr. i ms. nouveau riche, sve skupa 380 kvadrata, a ovi ostali su vlasništvo starosjedilaca koji tu nekad društvenu sada privatnu imovinu prenose samo s koljena na koljeno. A i jedni i drugi, nouveau riche porodica i ovi starosjedioci, pravi funkcioneri po rođenju i opredjeljenju, samo se rotiraju svakih par decenija pa se to odražava na imovinski karton i raspoložive nekretnine i pokretnine u datom momentu.

U ovoj seriji postova htio sam pisati i o tome kako smo mi jedan sasvim običan komšiluk ni po čemu drugačiji od drugih kvartova u gradu, ali priča je nekako otišla u drugom pravcu. I mi, kao i ostali, kao kolektiv stojimo u mjestu, s tim da počesto i nazadujemo u skladu sa dominantnim društvenim trendovima. Primjer. U deset godina otkako smo uselili u zgradi su promijenjeni samo poštanski sandučići i stavljeni čini mi se još stariji od onih prijašnjih. Komadi fasade kao meteoriti svake godine padaju u vrijeme velikih temperaturnih oscilacija, dok neko ne zagine. Ona komšinica koje nema je prije desetak godina građevinskoj inspekciji prijavljivala komšije koji su recimo pravili tende ili ustakljivali balkone. Kao mijenjaju vanjski izgled zgrade, jebemti k’o da je čitav kvart pod zaštitom UNESCO-a. Nedavno komšije, ne znamo se inače ali gledamo u prozore jedni drugima, dobile drugo dijete i vidim postavili konstrukciju za balkon. Bravo! Ja sam uvijek za funkcionalna rješenja, a ne ovo potemkinovsko farbanje fasada na austrougarskim zgradama i to samo duž glavne gradske ulice ili očuvanje arhitektonske cjelovitosti kvarta. Koji puca po svim drugim šavovima osim eto tih arhitektronskih. Imali smo i nasilje u porodici i supružničke svađe, bavili se amaterskim voajerstvom, imali i svoje delikvente koji nam godinama nisu dali spavati cjelonoćnim besposličarenjem na zidiću ispred zgrade. Ja izašao jednom preko dana, sjećam se dječak trebao spavati da im kažem da stišaju muziku u autu, spušta on staklo a na vozačkom pit-bull, na suvozačkom još jedan pit-bull, ne znaš kome da se obratiš. Ugasili su ti pit-bullovi i jednu mladost, doduše da nije bilo njih možda bi sama sebi dohakala, ili bi se možda i izvukla. Imamo i svoje javne ličnosti, političare, privrednike, manekenke, jednog crtača grafita, sad je momak na akademiji, dobro mu ide.

I tako to vam je taj moj divni komšiluk sa sve funkcionerima, nouveau riche, zlatnom mladeži, komšinicom koje nema, komšinicom koja bi da nas nema, bajkerima, kolekcionarima Alan Forda, planinarima, nečistačima snijega, čistačima snijega, srednjeklasašima, neradničkom klasom, penzionisanim vojnim licima, političarima, bivšim i sadašnjim uglednim privrednicima, južnjacima, sjevernjacima i mahalcima, svim tim divnim, manje divnim i nedivnim ljudima, i nama svugdje i u svakom vremenu nepoželjnim došljama.


Noviji postovi | Stariji postovi

propali fudbaler
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
291172

Powered by Blogger.ba