propali fudbaler

sto sam hajc'o hajc'o sam

26.10.2017.

Moj divni komšiluk (I)

Nekad ljetos kaže mi komšinica iz susjednog ulaza prilikom slučajnog susreta u parku, s nekim povodom sigurno koji sam ja u međuvremenu zaboravio, kako imamo divan komšiluk. Sjećam se da joj onako zatečen ništa nisam odgovorio, ali sreća ima ovaj blog da se nešto kaže na tu vječnu temu. A i krenulo me u zadnje vrijeme s ovim pričama u nastavcima... Treba prvo reći da je taj komšiluk, zapravo bolje rečeno ta dva ulaza u spojenoj zgradi, u koji smo se doselili prije evo malo jače od deset godina pravi funkcionerski komšiluk iz prošlog sistema koji se sad i kritikuje i brani pretežno for all the wrong reasons. Nije ono krema prošlog sistema, partijaneri sa samog vrha, više onako mid-level management, ali i dalje istaknute figure iz složene organizacije udruženog rada, tzv. sourovci. Ovi osnovci iz osnovnih organizacija udruženog rada nisu se mogli tu progurati iako je tu i tamo kao i u svakom sistemu bilo padobranaca. Znam ovog jednog iz mog ulaza, i dalje bije bitke koje mu je otac započeo. Više o tome kasnije. I tako su oni radili na jačanju klasnih razlika, ali ipak i pomalo se glođući međusobno uzurpirajući zajedničke prostore u zgradama jedan nauštrb svih ostalih, ugrađujući dodatna rebra na radijatorima mimo standarda predviđenog po metru kvadratnom i sl., tek toliko da se zna da je i jednopartijski sistem razrađen u pedesetogodišnjem periodu između drugog svjetskog i trećeg našeg rata imao svoje struje koje su se odražavale i na osnovnu ćeliju samoupravnog života, haustor. Desni haustor je imao stanove veće kvadrature, ono 120 metara kvadratnih da se komotno funkcionerski raširiš sa dugačkom terasom i pogledom na grad. U lijevom haustoru su dominirali stanovi od trićavih 70-ak dovoljnih da pomisliš da se protegneš i da se u startu zaustaviš kad uvidiš da ne možeš. Lijevi ulaz pa tako i lijevi pogled sa manjih terasa. Treba li napominjati da su četrdesetke i pedesetke bile rezervisane za osnovce tako da te kvadrature ovamo nije ni bilo. I ko zna dokad bi to tako trajalo, lijevi bi gledali kako će nadesno kad ovi desni odu u nebo, da se ta arhitektura ne poremeti prvo ratom pa poraćem. I dok se još nisu ni oporavili ni od jednog ni od drugog, deset godina poslije, među ostalim došljama dođosmo i mi. I to još došlje nefunkcionerske provenijencije. Ja iz jednog u suštini radničkog kvarta sa primjesama napredne inteligencije, i supruga iz drugog grada, druge republike, jebote! I to južne, jer ovi sjevernjaci i zapadnjaci su okej. Komšije su nas dočekale po oprobanom receptu. Znam da je tako više manje svima, k’o ono da te upripitome i smjeste odmah u startu na tvoje mjesto uljeza koji ima da ne remeti već odavno uspostavljeni poredak kojem ništa ne mogu ni ratovi ni izmjene vladajućih ideologija pa tako ni najgora od svih pošasti, dolazak novih ljudi. Pa mi se tako jedan dan u liftu komšinica sa trećeg predstavi: N. starosjedilac, a ja pružih ruku, S. i u sebi otšutih onaj drugi dio, došljo. Kad sam već kod lifta, sjećam se mi prebacivali u liftu nekakvo ljepilo za pod, nije sad tristo kila nego ono par vreća do polovine kapaciteta lifta, max. 150 kg, kaže na to komšija sa petog onako nehajno u prolazu da će nam ukinuti lift. Mi sad već naviknuti na ove izljeve dobrodošlice odgovorismo mu kako ćemo prije mi njega ukinuti nego on lift, jednako nehajno. I još se sjećam kako mi je svaki dan policija kući dolazila po prijavi o remećenju ovog javnog reda i mira u zgradama. A rušenje zidova već odavno gotovo, ja od ćoška do ćoška s metlom kupim prašinu. Da završim ovu epizodu na pozitivnu notu, bila je na drugom spratu divna žena M. Pala meni sa krova futrola od fotoaparata na balkon ispod njenog, a nije bilo kući čovjeka koji je tu stanovao. Ja kuc-kuc kod nje, prvi put me vidi, izvuče dvije oklagije, izolirband traku, spojismo mi oklagije i tom improvizovanom kukom dohvatismo futrolu...

25.08.2017.

O još jednoj Skandinavki i gotovo...

Čini mi se da sam u ono vrijeme kad je do mene došla vijest da Howard Feinstein više neće biti jedan od selektora programa na SFF-u pokušao naći taj članak u kojem je objasnio razloge ostavke, za koju ja vjerovatno tada nisam ni znao da je ostavka, ali iz nekog razloga nisam mogao. Subscribers only ili neki drugi razlog ne sjećam se, uglavnom nisam čitao. Možda će smiješno zvučati, ali meni je to bilo bitno. Godinama sam se otvarajući program festivala radovao njegovom mixu igranih i dokumentarnih filmova u Panorami i dokumentarnim filmovima koje je u drugoj festivalskoj sekciji birala Rada Šešić. Tako da su za mene dvoje SFF junaka bili, i ostali, Howard Feinstein i Rada Šešić. Rada je i dalje tu, a u nekom ranijem postu prisjetio sam se filmova koje sam gledao u Panorami, kao neki moj Tribute to Howardu. Lista ide ovako: Dark Days (Marc Singer), Paradise Now (Hany Abu-Assad), Bil'in Habibti (Shai Carmeli Pollak), The Visitor (Thomas McCarthy), Standard Operating Procedure (Errol Morris), Rachel (Simone Bitton), Eid milad Leila (Rashid Masharawi), Food Inc (Robert Kenner), Women from Georgia (Levan Koguashvili), Goodbye Solo (Ramin Bahrani), Presunto culpable (Roberto Hernandez i Layda Negrete), En ganske snill mann (Hans Petter Moland), Jaffa: The Orange's Clockwork (Eyal Sivan), The Guard (John Michael McDonagh), Tyrannosaur (Paddy Considine)... Prije neki dan sam pročitao članak na IndiWire portalu. Šest godina zadrške nekad i nije loše. U jednoj rečenici u članku a vezano za taj njegov fallout sa festivalom, ili bolje rečeno Purivatrom, kaže Howard: “It’s as if Panorama, Tribute to, and Howard Feinstein had never existed.” Negiralo ga skroz zajedno sa njegovom gošćom Susanne Bier čiji se film In a Better World to veče prikazivao u Meeting Pointu. A preko rijeke Angelina Jolie i Brad Pitt. Hoće to tako kod nas, ali vratimo se na početak priče. Howard je trinaest godina birao filmove za Panoramu i Tribute to, čini mi se a neka me ispravi neko ako je drugačije, da je on i prije uloge selektora na SFF-u bio neka faca u svijetu filma tako da je vjerovatnije da je on više doprinio promociji festivala vani nego što je on lično hajrovao zahvaljujući ulozi selektora dva festivalska programa. Činjenica je da su ovi programi imali vjernu publiku, da su dolazile producentske i režiserske face koje su u nekoj opuštenoj atmosferi razgovarale sa publikom. Sjećam se Peter Mullana, producentice filma Food Inc, Eyal Sivana i drugih... Čovjek se trudio i po meni je to sve skupa bila jedna success story. Very much so, I would say. Tako da nije sad neka taština ako čovjek kaže u članku da je ponosan na taj svoj rad. Ne znam ga lično, i opet neka me neko demantuje ako sam u krivu, čini mi se da nije puno tražio, osim da mu se ne miješaju u izbor filmova. I to je izgleda i bio početak kraja njegove saradnje sa festivalom. Htio je u program Tribute to zajedno sa Argentinkom Lucreciom Martel dovesti i srbijanskog režisera Olega Novkovića. A to ovim glavešinama festivala nije sjelo jer se prethodne godine Novković odlučio za prikazivanje svog filma Beli, beli svet na festivalu u Lucernu, a ne u takmičarskom programu regionalnog filma na SFF-u. Odbili da mu plate avionsku kartu iz Beograda, nek’ vozi šta mu fali... A Beli, beli svet sa Uliksom Fehmiuom prikazan u Panorami te 2011. godine. U komentarima Howard je još dopisao: “The Sarajevo Film Festival ignored Bier… Only my two assistants and I spent any time at all with her, from the moment of her arrival at the airport until her departure two days later. By chance, she and her partner’s room was right next to mine in a small hotel, and during what would have been “free” time, my driver/assistant drove them to see places significant during the war. A trooper, she asked for, and expected, nothing. As the person who invited her, I expected SOMETHING.” Nije ovo ni poenta ko je bio preko rijeke, balansiranja između glumačkih zvijezda, sponzora i s druge strane umjetničkih art-house filmova, Hollywood protiv ostatka svijeta, Howarda protiv Mire, ili Izete, ovo je čisto pitanje elementarne pristojnosti i kulture. Kao žalimo se ministri nekulturni, izdavajanja za kulturu nedovoljna, kulturni poslenici se bore protiv vjetrenjača... Jebemti, šta bi? Došla žena, osvojila Oscara te godine za najbolji strani film, ovaj Howard, prznica, neprznica, kakav god da je, nastupa ispred festivala, četiri godine je pokušava dovesti, i negiraše je skroz, i nju, i Howarda, i partnera joj... Kako rekoh, hoće to tako kod nas. Il’ si s nama ili protiv nas i ne talasaj. Kaže Howard “… no Bosnian makes waves”. To that I would say, because otherwise he or she will coughed up on the shore and waves will even that out until the next ever more successful edition of the festival. I zato ja samo gledam filmove... Festival je godinama gradio imidž na nekoj toplini organizatora i ovdašnjih ljudi. Kao ono nastali smo iz čiste potrebe za umjetnošću kako bismo preživjeli, što se još uvijek eksploatiše. We are all about films and filmmaking, free of any conventional restrictions... Kao ono kad Malkovich kaže dobro mi je niko me ne prepoznaje na ulici, ili kad Mullan kaže jebote može se i pušiti i piti piva... U odgovoru na Howardov članak, koji i nije odgovor jer se i ne dotiče onoga o čemu on govori, kaže se: “The Sarajevo Film Festival remains faithful to its objective to promote worldwide auteur cinema, with a specialized focus on South-Eastern Europe…The Festival team is already working intensively on the 2012 Festival edition planning and programming outline.” Negiralo ga duplo, ali ne govori to ništa o njemu već o festivalu. Čini mi se da je jedno ozbiljno resetovanje bilo neophodno, i to prije šest godina.

17.08.2017.

I na kraju Ostlund

Pomenuo sam u ovom prethodnom postu kako svake godine pogledam program Dokufesta u Prizrenu, često i Motovunskog festivala, i napravim kao listu filmova koje bih pogledao. Pa su se tako na ovogodišnoj listi našli: El Ciudadano Ilustre (The Distinguished Citizen), El Bar (The Bar), A Date for Mad Mary and Brimstone (Motovun) i Nowhere to Hide, Chasing Coral i Abacus: Small Enough to Jail (Prizren). Kad bi se prikazivali ovi filmovi na ovogodišnjem izdanju festivala teško da bih ja to stigao pogledati. I ovo malo dosadašnje filmske crkavice jedva, s tim da se za mene zavjesa spušta sa današnjim projekcijama My Happy Family i The Square. Prošlih godina sam dosta pisao i o onome što je pisano o festivalu, a ne tiče se striktno filmova. Kako tih tako i ove godine, da je ta energija uložena konstruktivnije mogli smo imati, recimo plejadu mladih filmskih kritičara koji su mogli pisati o filmovima za različite novine, portale i koje bih ja sa uživanjem čitao umjesto da se ovako patim. Pročitao sam novinski ili portalski tekst o Stoneu i njegovom filmu Interviews with Putin i o bolesnom srcu Sarajeva. Jebiga nisam gledao film da bih mogao pisati o tome. Kad sam pregledao program i zaokruživao filmove koje bih rado pogledao, Stone ne zanima me, Putin ne zanima, tako da Stoneov Interviws with Putin jednako duplo me ne zanima. O tome šta mislim o nagradama sam nešto već rekao u jednom od ovih ranijih postova iz ove serije pa da ne trošim riječi. U tom prethodnom postu sam pisao i o dugom vremenskom periodu u kojem su nastajali filmovi The Act of Killing, The Look of Silence i Ultra. Zaboravih u tom dijelu pomenuti jedan kratki susret sa glumcem Jasenkom Pašićem koji je sa svoje strane burgijao da dođe do realizacije ranije pominjanog dokumentarca Scream for Me Sarajevo. Prišao mu ja da pitam hoće li se moći nabaviti majica, i sad u kratkom razgovoru o samom filmu kaže on nešto u stilu velika je to zajebancija, pet godina života... Eto, ljudi se vežu za priče za koje misle da su larger than life, svejedno je li Oppenheimer, Simonyi, Pašić ili neko četvrti. Uvuče te to kad se malo zaroviš. Drago mi je što ću kad objavim ovaj post, izbaciti onaj dugi o Trnovu na havi da ne gledam druga Ismaila Ahmeda pod kišobranom svaki put kad mi se otvori stranica. I miran do iduće godine nekad u ova doba. A kad smo već kod Ahmeda i bratije, i to bi bio dobar dokumentarac, dramaturgija je tu, element apsurda tu, junaci ovi naši moćnici na različitim nivoima su isto tu sa pričom o oplemenjivanju prostora koji je nekad bio prazan. Par riječi o našim i filmovima iz regije. Pogledao sam trailer Muškarci ne plaču, pročitao neki intervju sa režiserom, nije mi se gledao. Žabu sam gledao predstavu. Što se regije tiče, nije to neka svjesna odluka s moje strane da neću gledati te filmove iz glavnog takmičarskog programa, ali svih ovih godina nisam možda dva-filma pogledao tako da mene taj rumunski, turski ili grčki novi talas nije zapljusnuo. Sjećam se prije par godina gledao sam onaj Žalicin dokumentarac o Plavom orkestru. I Loša tad u nekom intervjuu mrtav ozbiljan izjavi da su bili subverzivniji od Azre. Nisam ja sad neki fan Štulićev, ali jebiga što je previše previše je. Stvaranje te neke paralelne realnosti. Nije to samo nama svojstveno, ima toga na sve strane. U Oppenheimerovom filmu ima jedna scena koja je direktna referenca na film koji je Suhartov režim snimio na temu masovnog krvoprolića iz 60-ih. U komentaru na taj film, jedan od počinilaca Adi Zulkadry kaže u Oppenheimerovu kameru: "I think it's a lie. It's easy to make the Communists look bad after they're destroyed. Everything is stylized to make them look evil! Communist women dancing naked?" Ako se ne kreira vještački na kolektivnom nivou u društvima sa jakim državnim, vojnim i policijskim aparatom, onda nešto slično samo u drugačijoj formi vidimo na nivou pojedinca u recimo skandinavskom (švedskom) društvu gdje je individualitet iznad svega, što je genijalno prikazano u Ostlundovom filmu The Square. Pa sad ovaj dio dopisujem nakon odgledanog filma. Ima jedna scena u filmu, da pokušam bez spoilera za one koji nisu gledali film, where Christian goes to great lengths philosophising about some key social issues facing modern affluent societies, ultimately sending a video message, rather than engaging in what should be no more than a simple human contact. Briljantan je ovo film, ali jebemti naguraše milion duša u meeting point, isključiše klimu kad se podavili nismo. Da zaključim, volim to self-effacing and uromanticized samopropitivanje na filmu kod Skandinavaca.

16.08.2017.

Ponešto i o Islandu...

Juče sam pisao o ovom Oppenheimeru koji je proveo oko deset godina prikupljajući građu za svoja dva dokumentarna filma. Treba i to cijeniti kad neko tako dugo radi na nečemu, pogotovo u ovom današnjem instant vremenu. To je i deset godina razmišljanja o toj temi, 3-4 mjeseca svake godine intenzivno za vrijeme snimanja materijala u Indoneziji. I sad dođem ja koji sam tome posvetio dva sata svog života i kažem to i to ne valja. Ili kako reče ovaj glavni kritičar filma Nick Fraser: “Don’t give an Oscar to this snuff movie”. Kao ono friško se vratio sa terena, podrobno upoznat sa situacijom, našao se moralno uvrijeđenim što su počinioci a ne žrtve ti koje kamera snima, i nedajte mu Oscara. Sad čitam kako su zapravo same porodice žrtava predložile Oppenheimeru da intervjuiše i snima počinioce jer je njima već vojska preko svojih ljudi prišapnula da im nije baš pametno pričati u Oppenheimerovu kameru. Čovjek je tamo proveo deset godina, on and off, pričao sa bogznakoliko ljudi koji su na ovaj ili onaj način, bilo da su bili lično pogođeni ili da tu temu smatraju bitnom za budućnost svoje zemlje, znači porodice žrtava, aktivisti, profesori, istoričari, obični ljudi, sa svima njima je pričao i sigurno razmjenjivao ideje o tome kako bi film u konačnoj formi trebao izgledati, i na sve to Nick kaže ne dajte mu Oscara. Pa nije sve u Oscaru, majka mu stara... Ima i nešto što se zove dug prema tim ljudima s kojima si se saživio sve te godine, a filmovi su i dan-danas službeno zabranjeni u Indoneziji, ono ne prikazuju se iako službene zabrane nema. Vidjelo se prilikom obraćanja ovdje da je Oppenheimeru krivo i da mu to teško pada jer su filmovi prvenstveno namijenjeni Indonežanima, pa onda i nama ostalima. I vrlo je on humble i nepretenciozan u toj priči. A čovjek i dan-danas prima prijetnje smrću i ne može putovati u Indoneziju iz sigurnosnih razloga. A šta mu je sve to trebalo, jer mogao je isto tako mirne duše ne hvatati se u koštac sa takvom temom i vratiti se kući nakon snimljenih Globalization Tapes te 2003. godine. Ali nikad ti ne znaš kako ćeš se zamjeriti nečijim vlastima bilo da se radi o indonežanskim ili u slučaju dokumentarnog filma Ultra grčkim. Ultra je odličan dokumentarac o trkačima koji trče Spartatlon, iskreno nisam znao ni da postoji, 242 kilometra od Atine do Sparte u 36 sati. Film su snimili Mađari na čelu sa režiserom i trkačem Balaszem Simonyijem za HBO Europe. Rekoše na q&a da bi se film uskoro trebao početi prikazivati na HBO, pa pratite ako ste propustili na festivalu. Imam još čitavih 14 minuta tako da moram požuriti. Uglavnom nakon što je film prikazan na nekim festivalima organizacioni komitet spartatlona odlučio je zabraniti Balaszu da trči po peti put zbog dvije scene. Jedna je kad se pored ceste kojom trče trkači vidi ogromna gomila smeća, a druga je kad Balasz obavlja veliku nuždu i onda nastavlja trčati pojašnjavajući kako je otišao povraćati a umjesto toga potjeralo ga na drugu stranu i kako mu se tako olakšanom sada otvorila heart chakra and how he now loves everyone, ali kad padne noć i dok nastavlja trčati he is going to hate jujst about everyone and everything. Ali ljudi stvarno istrče taj spartatlon, što onako na prvu djeluje potpuno nevjerovatno. Balazs reče da se spremao deset godina. Za ove što vole tehničke detalje, ekipa filma je rekla kako su imali nešto oko 630 sati snimljenog materijala i da im je trebalo četiri godine da dovrše film. Ali film je i vizuelni spektakl, i trud im se isplatio. 8 minuta. Svake godine pogledam program festivala u Motovunu i Prizrenu, mada nikad nisam bio. Ove godine na festivalu u Motovunu bio je ciklus islandskih filmova jer su Islanđani bili partneri festivala, very simple daš pare i prikazuju se filmovi iz tvoje zemlje kao neka kulturna promocija zemlje, cultural diplomacy, što bi se reklo. Kod nas tako partneri Turska i Katar, i normalno da se pored ostalih prikazuju i njihovi filmovi, vidim pogotovo se ovi iz Katare trse nešto ove godine. Dobacili su i do glavnog žirija. Ali htio sam zapravo ovom prilikom reći nešto više o Islandu i 2008 housing xafs crash o kojem sam pisao nekad davno. Kasnije sam čitao neke članke u kojima autori predstavljaju Island, eto kao oni se suprotstavili velikima, kao ono people's power i to, a to je totalna fula. Jer šta se zapravo desilo. Vlada je na nekoliko godina prije privatizovala banke. Nedugo zatim krenuli da prave Wall Street na obalama Reykyavika i tako i ribari se masovno prekvalifikovali u berzovne mešetare. Realno što bi se bavio teškim i neizvjesnim poslom kao što je ribolov kad je easy money opcija nadohvat ruke. Sve je tako bilo, na kažem ja nego činjenice. Između ostalog ponudili i tu Icesave šemu po kojoj si mogao oročiti lovu po većoj kamatnoj stopi nego što je to bio slučaj u drugim evropskim zemljama. I kad je pukao balon, onda Vlada umjesto da isplati štediše (Engleze, Holanđane) raspisuje referendum, eto k’o da će Islanđani pristati da oni otplaćuju dug dok se tamo neki njihovi tajkuni lješkare po mondenskim ljetovalištima i zimovalištima i drugim isto tako mondenskim mjestima za provesti ostatak godine. I sad se taj islandski slučaj predstavlja kao neki svijetli primjer otpora običnog čovjeka svemoćnom sistemu, a u suštini istina je puno jednostavnija jer se radi o nepreuzimanju odgovornosti od strane vlade jedne države za zavalu za koju se znalo da je neminovna. Eto preforao sam time limit za četiri minute.

15.08.2017.

O Amerikancu koji živi u Skandinaviji...

Obraćajući se publici prije projekcije svog dokumentarnog filma The Look of Silence, Joshua Oppenheimer je onako više između redova rekao kako je spent his youth working on these two films (drugi film je The Act of Killing). Oppenheimer je slično kao i Ostlund i Szifron generacija, rođen je 1974. godine. U Indoneziju je došao 2003. godine da bi pomogao u režiranju i produciranju dokumentarnog filma (The Globalization Tapes) o eksploataciji radnika na plantaži za proizvodnju palminog ulja, da bi narednih otprilike deset godina svake godine se vraćao provodeći u Indoneziji 3-4 mjeseca i skupljajući građu za The Act of Killing (2012) i The Look of Silence (2014). Tema kojom se bavio su ubistva prema procjenama između pola miliona i milion Indonežana za koje se vjerovalo da su komunisti nakon vojnog puča i Suhartovog dolaska na vlast sredinom 60-ih godina prošlog vijeka. The Look of Silence je po svojoj strukturi sličan još jednom dokumentarnom filmu sa sličnom tematikom Enemies of the People o kambodžanskim poljima smrti u smislu da se kroz razgovore između glavnog protagoniste i počinilaca otkrivaju detalji počinjenih zločina. S druge strane, The Act of Killing po svojoj strukturi nije ni nalik nijednom dokumentarnom filmu snimljenom na slične teme, niti će to vjerovatno biti moguće uraditi u nekom budućem filmu sa sličnom tematikom. Radi se o tome, kako nas režiser obavještava na samom početku filma, da su počinioci imali slobodu to reenact the killings in „whatever ways they wished“, and they happened to want to do it in the style of western, musical and crime movie genres. Tako da počinioci zločina Anwar Congo, Herman Koto, Adi Zulkadry i ostali snimaju film o sebi kao jebiga nekakvim junacima unutar filma koji mi gledamo i u kojem su prikazani onakvim kakvi jesu, kao zločinci i ubice. Ako uporedimo ova tri filma Enemies of the People, The Act of Killing i The Look of Silence, neuporedivo najviše prašine je podigao The Act of Killing, čak dotle da su se i u Indoneziji stvari pokrenule s mrtve tačke nakon pola vijeka zvanične politike da se radilo o neprijateljima države. Tako da ako se priča o nekoj aktivističkoj dimenziji barem ova dva Oppenheimerova filma, the Look of Silence neće za sto godina postići efekat koji je The Act of Killing postigao u stotinu puta kraćem periodu od godinu dana. Konkretno, meni se čini, a možda sam skroz u krivu, da će in the long run The Act of Killing, bez obzira na sasvim legitimno propitivanje moralne opravdanosti giving a centrestage to basically thugs turned mass murderers, i to još u apsurdnim ulogama musical divas looking more like drag queens, cowboys or gangsters from the 60s, učiniti više za prava žrtava nego bi to The Look of Silence sa svojim glavnim protagonistom Adijem Rukunom, čiji je brat Ramli svirepo ubijen tih 60-ih godina, ikada mogao uraditi simply bewcause of the shock effect. Jebiga, svijet voli da bude šokiran. Meni je bilo zanimljivo da se scena u kojoj počinioci do u detalje opisuju kako su ubili Ramlija, i koja je po njegovom priznanju i navela Oppenheimera da napravi The Act of Killing onako kako ga je napravio, prikazuje u drugom filmu The Look of Silence. Šta bi bilo da je prvo napravio The Look of Silence... vjerovatno ne bi ni bilo filma The Act of Killing. Umjetnička dimenzija je svakako subjektivna stvar, i kad smo već kod toga meni lično je više legao The Look of Silence koji na jedan mirniji, i po meni prodorniji, način propituje iste teme nekažnjivosti, nametanja narativa od strane zločinca žrtvi, u suštini dealing with the past kako se i zove festivalski program u okviru kojeg je film prikazan. I još dvije, ili tri, stvari prije nego završim. Nakon što sam od planiranih dva u kinu proveo skoro tri sata shvativši da sam zapravo gledao director’s cut, učinilo mi se da su se neki dijelovi filma The Act of Killing mogli skratiti. Nakon što sam kasnije vidio da su neka prilično zajebana imena iz svijeta filma kao Errol Morris (Standard Operating Procedure), koji je ujedno i producent filma, zagovarali tu dužinu i otprilike rekli Oppenheimeru da će mu je... sve po spisku ako skrati, onda sam i ja nekako sebi rekao who am I to talk about trimming the film. Možete i zanemariti sve ovo gore napisano i poslušajte velikog majstora Đelu Hadžiselimovića koji je The Act of Killing uvrstio na listu top 10 dokumentaraca koje bismo trebali za života pogledati. I na kraju ono treće, ima jedna scena u filmu The Look of Silence koju sam shvatio tek čitajući intervju sa Oppenheimerom. Ramlijev i Adijev otac, koji je uslijed duboke starosti oslijepio i ne može hodati, prikazan je u toj sceni kako dezorijentisan poziva u pomoć jer misli kako nije u svojoj kući i kako se izgubio. Adi Rukun pojašnjava da je to dan kad otac više nije mogao prepoznati nikoga od ostalih članova porodice po glasu i kad je on shvatio da će otac i umrijeti without a closure on his son Ramli's death.


Noviji postovi | Stariji postovi

propali fudbaler
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Moji linkovi

Pametne
"All I know most surely about morality and obligations, I owe to football" Albert Camus

“Priča mi N.:
- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.” Ozren Kebo

"Perut je prvi znak ludila!" Jack Kerouac

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
273935

Powered by Blogger.ba