beats by dre cheap

I na kraju Ostlund

Pomenuo sam u ovom prethodnom postu kako svake godine pogledam program Dokufesta u Prizrenu, često i Motovunskog festivala, i napravim kao listu filmova koje bih pogledao. Pa su se tako na ovogodišnoj listi našli: El Ciudadano Ilustre (The Distinguished Citizen), El Bar (The Bar), A Date for Mad Mary and Brimstone (Motovun) i Nowhere to Hide, Chasing Coral i Abacus: Small Enough to Jail (Prizren). Kad bi se prikazivali ovi filmovi na ovogodišnjem izdanju festivala teško da bih ja to stigao pogledati. I ovo malo dosadašnje filmske crkavice jedva, s tim da se za mene zavjesa spušta sa današnjim projekcijama My Happy Family i The Square. Prošlih godina sam dosta pisao i o onome što je pisano o festivalu, a ne tiče se striktno filmova. Kako tih tako i ove godine, da je ta energija uložena konstruktivnije mogli smo imati, recimo plejadu mladih filmskih kritičara koji su mogli pisati o filmovima za različite novine, portale i koje bih ja sa uživanjem čitao umjesto da se ovako patim. Pročitao sam novinski ili portalski tekst o Stoneu i njegovom filmu Interviews with Putin i o bolesnom srcu Sarajeva. Jebiga nisam gledao film da bih mogao pisati o tome. Kad sam pregledao program i zaokruživao filmove koje bih rado pogledao, Stone ne zanima me, Putin ne zanima, tako da Stoneov Interviws with Putin jednako duplo me ne zanima. O tome šta mislim o nagradama sam nešto već rekao u jednom od ovih ranijih postova iz ove serije pa da ne trošim riječi. U tom prethodnom postu sam pisao i o dugom vremenskom periodu u kojem su nastajali filmovi The Act of Killing, The Look of Silence i Ultra. Zaboravih u tom dijelu pomenuti jedan kratki susret sa glumcem Jasenkom Pašićem koji je sa svoje strane burgijao da dođe do realizacije ranije pominjanog dokumentarca Scream for Me Sarajevo. Prišao mu ja da pitam hoće li se moći nabaviti majica, i sad u kratkom razgovoru o samom filmu kaže on nešto u stilu velika je to zajebancija, pet godina života... Eto, ljudi se vežu za priče za koje misle da su larger than life, svejedno je li Oppenheimer, Simonyi, Pašić ili neko četvrti. Uvuče te to kad se malo zaroviš. Drago mi je što ću kad objavim ovaj post, izbaciti onaj dugi o Trnovu na havi da ne gledam druga Ismaila Ahmeda pod kišobranom svaki put kad mi se otvori stranica. I miran do iduće godine nekad u ova doba. A kad smo već kod Ahmeda i bratije, i to bi bio dobar dokumentarac, dramaturgija je tu, element apsurda tu, junaci ovi naši moćnici na različitim nivoima su isto tu sa pričom o oplemenjivanju prostora koji je nekad bio prazan. Par riječi o našim i filmovima iz regije. Pogledao sam trailer Muškarci ne plaču, pročitao neki intervju sa režiserom, nije mi se gledao. Žabu sam gledao predstavu. Što se regije tiče, nije to neka svjesna odluka s moje strane da neću gledati te filmove iz glavnog takmičarskog programa, ali svih ovih godina nisam možda dva-filma pogledao tako da mene taj rumunski, turski ili grčki novi talas nije zapljusnuo. Sjećam se prije par godina gledao sam onaj Žalicin dokumentarac o Plavom orkestru. I Loša tad u nekom intervjuu mrtav ozbiljan izjavi da su bili subverzivniji od Azre. Nisam ja sad neki fan Štulićev, ali jebiga što je previše previše je. Stvaranje te neke paralelne realnosti. Nije to samo nama svojstveno, ima toga na sve strane. U Oppenheimerovom filmu ima jedna scena koja je direktna referenca na film koji je Suhartov režim snimio na temu masovnog krvoprolića iz 60-ih. U komentaru na taj film, jedan od počinilaca Adi Zulkadry kaže u Oppenheimerovu kameru: "I think it's a lie. It's easy to make the Communists look bad after they're destroyed. Everything is stylized to make them look evil! Communist women dancing naked?" Ako se ne kreira vještački na kolektivnom nivou u društvima sa jakim državnim, vojnim i policijskim aparatom, onda nešto slično samo u drugačijoj formi vidimo na nivou pojedinca u recimo skandinavskom (švedskom) društvu gdje je individualitet iznad svega, što je genijalno prikazano u Ostlundovom filmu The Square. Pa sad ovaj dio dopisujem nakon odgledanog filma. Ima jedna scena u filmu, da pokušam bez spoilera za one koji nisu gledali film, where Christian goes to great lengths philosophising about some key social issues facing modern affluent societies, ultimately sending a video message, rather than engaging in what should be no more than a simple human contact. Briljantan je ovo film, ali jebemti naguraše milion duša u meeting point, isključiše klimu kad se podavili nismo. Da zaključim, volim to self-effacing and uromanticized samopropitivanje na filmu kod Skandinavaca.

propali fudbaler
http://propalifudbaler.blogger.ba
17/08/2017 12:39