beats by dre cheap

More fiction, please!

U zadnje vrijeme sam imao malo više vremena za čitanje knjiga. Pa sam tako čitao Amarcord od Namika Kabila kojeg gotivim još od dokumentarnog filma Informativni razgovori. Autobiografska knjiga o njegovom američkom iskustvu, prijeratnom trebinjskom i poslijeratnom sarajevskom, a i trebinjskom, po povratku iz Amerike. Dobra knjiga, podvlačio sam tu dosta nekih dijelova, pa ću te highlights dopisati nekad u komentarima. Kabil piše o svom taksiranju u LA-u i ljubavi prema filmu i ženama. Ima jedna scena, kao gusla on, a cura, psihoterapeutkinja, na telefonu sa klijenticom i eto ne može prekinuti jer klijent je klijent. Piše Kabil kako mu nije bilo nimalo lako održati koncentraciju u toj situaciji i još piše kako je imala dobro tijelo. Zanimljivo je to kako naša, a vjerovatno i svjetska, jebačka književnost malo pažnje posvećuje tim ljubavnim fijaskoima. Kad su naši pisci u pitanju niko te fijaske nije znao dočarati u formi kratke priče kao Džamonja... Pa sam onda čitao Kritika bosanskog uma od Tarika Haverića. Ne znam šta mi bi, nemam ja običaj čitati ta neka filozofska promišljanja o bilo čemu, više sam ljubitelj fikcije koje je nekako sve manje u ovom dobu kad lično, autobiografsko dominira. Dobra stvar kod Haverićeve knjige je što kritikuje. U ovoj našoj sveprisutnoj politici nezamjeranja, malo zamjeranja za promjenu dobro dođe. Pa tako Haverić za Durakovića (Nijaza), o mrtvima sve najbolje, kaže kako bolan veliki intelektualac, čovjek uglavnom pisao pamflete, a i u toj knjizi o međunarodnim odnosima koju je napisao, kao eto neka udžbenička publikacija, nije se potrudio ni Cambridge da speluje kako treba. Još bolje, Haverić kritikuje jedan odomaćeni trend u bosanskoj književnosti, ono kao neko uljepšavanje istorijskih ličnosti i događaja, jer ako se napiše nešto negativno odmah si državni neprijatelj br. 1. Pa čak i na nivou fizičkog izgleda ne smiješ tamo za nekog bega napisati da je bio deb'o i zadrig’o, iako je u stvarnosti bio deb'o i zadrig’o, jer kako ćeš ti tako ocrniti tamo nekog narodnog prvaka. Ono što ne valja u knjizi je što Haverić kroz to štivo vodi neki svoj privatni rat protiv ovih sadašnjih prvaka, što meni kao čitaocu nije nimalo zanimljivo. Kao neki East vs. West u smislu modernih civilizacijskih dostignuća, MM (Mladi Muslimani) od formiranja do danas, kuda goni današnja Beiha, i tako sva ta superzanimljiva pitanja. Kod nas vidim ovi dežurni kritičari uglavnom hvale knjigu, eto sve je kao must read. Pa jebemu miša zar nije čitava poenta kritike da nešto valja, a nešto baš i ne valja. Ali eto kod nas ti kritičari društvene zbilje na budžetu kao neki slobodni umjetnici, ovi drugi neki sumanuti tipovi, treći isto na nečijem platnom spisku, ne možeš ništa normalno u toj sferi ni pročitati. I sve se svodi na us against them... Zato ja volim fikciju. I skandinavski krimi roman o kojem sam pisao ranije. Jussi Adler-Olsen napisao trilogiju, kasnije je još udrobio nekoliko knjiga, po kojoj su snimljeni filmovi. Nema ko nije gledao po čitavoj Skandinaviji, ono kao osamsto hiljada duša ako se dobro sjećam. Čitao sam drugi dio Disgrace, i gledao na festivalu film po trećem dijelu, The Conspiracy of Faith. Odlično stvarno, ne znam je li bolji od Nesboa od kojeg ne možeš pobjeći u Buybooku, nisam čitao ovog potonjeg. Dajte malo buybookaši i Jussija, šarajte malo brate! Jedan drugi skandinavac, Karl Ove Knausgard napisao knjigu Min Kamp o ovim svakodnevnim borbama običnog čovjeka: djeca, posao, žena, kuća, piva, familija, filozofija, književnost, religija, fjordovi, nebo iznad fjordova, Švedska, Norveška, Švedska vs. Norveška, tuga, sreća, euforija, nervni slomovi, komšiluk, Ruskinja u komšiluku... I njega čitalo stotine hiljada duša, šest tomova, ovaj drugi koji sam ja čitao ima 600 strana, nije mala stvar ako je izbacio u svakom toliko, 3 i po hiljade stranica drug moj. Neko preporučio ženi mojoj, kao dobar je lik... A po meni, navlakuša čista, 20 strana o djeci, pa 200 o tome kako je upoznao ženu, gdje su išli na pivu, pričao jaranu o njoj. I kao dogovorio se da se nađe s jaranom Gejrom u 5, došao mu pola sata ranije, i sad piše kao šta je radio tih pola sata na narednih nekoliko stranica. Višak jarane, tih 600 strana je trebalo biti maksimalno stoja, i po mojoj računici, uz disclaimer da nisam čitao ove druge knjige, niti ću, umjesto šest tomova to je trebao biti jedan, i idemo dalje Karl Ove... A zanimljivo je i to što je skandinavcima legla toliko ta knjiga da su se prodale stotine hiljada primjeraka. Haj' ti sad napiši nešto da prodaš u par hiljada primjeraka u BiH. Treba i to znati, i zato je dobar posao uradio ovaj Karl Ove, bez obzira što meni nije legao. Eto sam sam od njega i zaboravio jesam li još štogod pročitao, a i ne zaboravio kad sam ga čitao pola godine.

propali fudbaler
http://propalifudbaler.blogger.ba
07/03/2018 12:23