Špic table

Protesti i sve ono što ih je pratilo i prati ovih dana su zorno ogledalo bh. stvarnosti. Ograda odmah u startu. Protesti i sve ono što ih je pratilo i prati su zorno ogledalo, kako to neki vole reći, krnje bh. stvarnosti. Grdna riječ. Nastala da bi se žigosalo nepotpuno bh. predsjedništvo bez priče o tome zašto ili kako. Ili je prikladnije napisati da su protesti i sve ono što ih je pratilo i prati zorno ogledalo bh. nestvarnosti, da bi se ugodilo opsjenarima. Jer kako može biti bh. stvarnosti ako nema bh. odrednice te stvarnosti. Pa tako federalna stvarnost čim vidi entitetsku tablu ustukne i pretvori se u svoju nestvarno dobru eres inačicu. Prvo veče tuzlanskih protesta čuje se glas kako u Sarajevu niko nema razloga da protestvuje. Stvarnost, kako nas žele ubijediti, dodatno varira zavisno od toga s koje si strane Karaule. Nema ni u Zagrebu, Beogradu, Skoplju, Podgorici ili Prištini, u kojoj se doduše ovih dana protestuje, razloga za proteste. A sve isto. Ista i društvena, i politička, i medijska, i obrazovna i svaka druga stvarnost, pogotovo ona ekonomska, samo drugi tumači stvarnosti naspram svjetine. Pritom se tumači iz susjednih država slomiše da negiraju i prekodrinsku i prekosavsku univerzalnost razloga za proteste. Podsmijevajući se, neki i likujući nad bosanskom provalom nezadovoljstva, obraćaju se, kako to uvijek biva, svojim nezadovoljnicima koji bi se eventualno drznuli na bunu. A što bi se iko uopšte bunio, osim ako nisi stadionski huligan ili parkaški vandal koji oportuno vreba priliku za destrukciju? Jer kako reče jedan ovdašnji funkcionerski besmrtnik, na protestima nije bilo invalida i ozbiljnih ljudi, samo neki drogirani… Koji eto nisu ni ljudi.    

Operativni sistem tumača stvarnosti bilo gdje funkcioniše veoma jednostavno. Oni barataju sa tri kategorije. S nama, protiv nas i ostali, čitaj škart. Pošto je škart nebitan, ama baš svako pitanje se stavlja u formu jednostavne binarne jednačine bez nepoznatih. U konkretnom slučaju, ili si patriota ili izdajnik, branitelj ili agresor, mirni i dostojanstveni protestant kojeg ćemo lako odjebati ili huligan kojeg ćemo preko bubrega, anđeo čuvar, zaštitnik svih vatrogasaca ili zli palikuća, čuvar neprocjenjivog kulturnog blaga ili bezobzirni rušitelj kulturne istorije, dobro vaspitani izdanak bosanske odgojne tradicije ili nevoljeno dijete anarhiji sklonih roditelja. Ili si vlast i opozicija koji se slažu oko svega kad prigusti, ili niko i ništa. Oni kao grade, ovi drugi im razgrađuju. Ili kako to reče jedan od graditelja, oni osmišljavaju projekte a ovi drugi im spaljuju ideje na lomači. Zanimljiva je ta priča sa zgradama u Sarajevu. Ima tome godina bila je jedna ideja da se ozbiljne pare skrše u renoviranje fasada onih lijepih starijih građevina koje su vremenom izgubile na svom sjaju. Pa kad turista digne glavu na glavnoj ulici da ga dočeka oku ugodan prizor. Nisu bitna unutrašnja dvorišta i ljudi u njima. Sad, pak, jedan od ovih što je dobio veliki broj glasova na izborima kaže kako kantonalna zgrada nije zaslužila ono što je snašlo jer se iz nje branio grad. Branili su i ljudi ovaj grad, i ako je barem jedan od njih bio na protestima i ako se možemo barem u načelu složiti da je imao razloga da bude tu (a ko smo to mi da sudimo je li imao razloga ili ne), dovoljno je. Kod ovakvih provala nezadovoljstva bude obično i kolateralne štete. Da se paljevina mogla kanalisati možda se i u Sarajevu trebao primjeniti mostarski recept. Barem da ih se malo prodrma. Da ne kažem progori.

Pa se kolektivno zgražavamo nad ispoljenom količinom destruktivnosti. Vandalizam je bez konkurencije najčešće korištena riječ u medijskom diskursu ovih dana. Što puno više govori o medijima nego o bilo čemu drugom. Kao produžena ruka političkih klika oni se samo deklarativno bave simptomima, dok su vrlo pregalački nastrojeni kada su u pitanju posljedice. A ne smeta nam salonsko-uhljebljivački intelektualizam koji se evo već decenijama uspješno uzgaja kod nas. I koji svako malo iznjedri nekog novog uhljeba, sve distanciranijeg od surove reale običnog bosanskog čovjeka, kako nam u svojim javnim nastupima tepaju njihovi politički mentori. Po njima, obični bosanski čovjek je prije svega nenasilan. Nema tog nezadovoljstva koje on ne može preokrenuti u vic i utopiti u čašici kafe ili neke žestine, kako ko voli. E sad, kako u našim, istina nakaradnim, zadatim okvirima stvoriti društvenu silu blisku egalitarijanskom idealu u kojoj će ljudi, i radnik i udarnik, i intelektualci neskloni kalkulacijama, i već pomenuti škart koji je ni tamo ni ‘vamo, i oni koji se odazivaju na poklič hajmo’ ih rušit’ naći nešto za sebe i udružiti snage, djelovati strateški i istrajno i konačno natjerati velikodostojnike svih boja i premaza da ih uopšte registruju, je pitanje koje će u većoj mjeri odrediti bh. stvarnost u narednom periodu od ovih protesta. Bez ikakvog potcijenjivanja njihovog značaja. A prepreka je mnogo. Sve ove populacije su, kako reče jedan od bivših Feralovaca, temeljito sjebane, a reakcionaši duboko ukopani. Jedan sarajevski profesor, neki bi rekli perjanica salonskog intelektualizma kod nas rekao je na početku rata: Mi ćemo preživjeti. Nema tog straha pod kojim će ovaj grad pokleknuti! Evo neki su preživjeli i grad nije poklekao. Dvadeset godina poslije, a k'o da je dvjesto, kamo dalje, profesore? Samo bez otrcanih fraza o bosanskom proljeću, molim. Mislim, vidio sam i ja u gradu ovih dana pokoju žensku nogu kad sijevne u hulahopkama tanjim od onih što se obično nose u februaru.

Pa se pozivaju javne ličnosti, sportisti, glumci i muzičari da se pridruže protestima. Odazva se tako jedan neuspješan političar i još neuspješniji sportista, doduše ne da se pridruži protestima, već da javno izrazi svoju neodlučnost u pogledu daljeg političkog angažmana. Ono što ga motivira, po vlastitom priznanju, je to što ne želi da bježi od problema. Sjećam se kako još za vrijeme sportske karijere nije bježao od odgovornosti, pa je tako daleke ‘98 u utakmici protiv uvijek dobrih Litvanaca u Saporta kupu zadnji napad išao na njega. Digao se na skok-šut iz ćoška, sam k'o duh, sjećam se k'o da je juče bilo, s jedno 4-5 metara. Bilo nam je neobično bitno tada u maloj dvorani Skenderije gdje su se košarkaši na terenu i mi na tribinama dizali iz pepela da pogodi. Ne da zabije, nego da pogodi. I zabio nam ga je pogodivši špic table… Jedna druga javna ličnost koja neda da ju se ispisuje iz revolucije piše o nevladinim organizacijama iscrpljenim tiranijom donatorske kulture i kompromisima na koje su primorani nezavisni i progresivni pojedinci koji prodaju istinu i ljepotu. Treća javna ličnost, ekonomski analitičar, upitan o protestima veli kako tramvaji ne rade, što se negativno odražava na masovnost protesta, te da protesti generalno nisu dobri za protok robe u gradu i trgo-vinu. Ne trgovinu, nego trgo-vinu. Uzorak mali, ali reprezentativan u pogledu još jedne značajke današnje Be-i-Ha. Svako drvi mimo zadane teme i o onome što ga žulja. Takav krajnje sebičan proces mišljenja preslikava se u proces djelovanja isključivo u vlastitom interesu. Savezništva koja se sklapaju sklapaju se po lijanovićevskom modelu boljitka i nijedna solidarnost ne može dobaciti van svoje interesne grupe. Pun mi je… partikularnih!

U stvari imao sam namjeru pisati o filmu 12 Years a Slave, ali sam odustao misleći da će me neko naružiti što u ove dane idem u kino. A nije da nema dodirnih tačaka. Čovjeku kidnapovali 12 godina života. Tokom kojih je ćutio svakakvu nepravdu. Na kraju pobijedio sistem. Još i unuka dočekao.