Moj divni komšiluk (V)

Prije neki dan neko je priljepio oglas na ulaznim vratima o tome kako kupuje stan u našem kvartu od devedeset plus kvadrata, k’o da je znao da pišem seriju postova na tu temu. Da je mene pit’o ja bih mu rekao da ne traći vrijeme bezveze jer prvo imamo manjak takvih stanova, samo 120-tke na jednoj vertikali u susjednom ulazu i jedan gdje je komšija u nadziđivanju uspio skupiti devedesetinešto kvadrata. Dva takva stana i još dva manja su u posjedu mr. i ms. nouveau riche, sve skupa 380 kvadrata, a ovi ostali su vlasništvo starosjedilaca koji tu nekad društvenu sada privatnu imovinu prenose samo s koljena na koljeno. A i jedni i drugi, nouveau riche porodica i ovi starosjedioci, pravi funkcioneri po rođenju i opredjeljenju, samo se rotiraju svakih par decenija pa se to odražava na imovinski karton i raspoložive nekretnine i pokretnine u datom momentu.

U ovoj seriji postova htio sam pisati i o tome kako smo mi jedan sasvim običan komšiluk ni po čemu drugačiji od drugih kvartova u gradu, ali priča je nekako otišla u drugom pravcu. I mi, kao i ostali, kao kolektiv stojimo u mjestu, s tim da počesto i nazadujemo u skladu sa dominantnim društvenim trendovima. Primjer. U deset godina otkako smo uselili u zgradi su promijenjeni samo poštanski sandučići i stavljeni čini mi se još stariji od onih prijašnjih. Komadi fasade kao meteoriti svake godine padaju u vrijeme velikih temperaturnih oscilacija, dok neko ne zagine. Ona komšinica koje nema je prije desetak godina građevinskoj inspekciji prijavljivala komšije koji su recimo pravili tende ili ustakljivali balkone. Kao mijenjaju vanjski izgled zgrade, jebemti k’o da je čitav kvart pod zaštitom UNESCO-a. Nedavno komšije, ne znamo se inače ali gledamo u prozore jedni drugima, dobile drugo dijete i vidim postavili konstrukciju za balkon. Bravo! Ja sam uvijek za funkcionalna rješenja, a ne ovo potemkinovsko farbanje fasada na austrougarskim zgradama i to samo duž glavne gradske ulice ili očuvanje arhitektonske cjelovitosti kvarta. Koji puca po svim drugim šavovima osim eto tih arhitektronskih. Imali smo i nasilje u porodici i supružničke svađe, bavili se amaterskim voajerstvom, imali i svoje delikvente koji nam godinama nisu dali spavati cjelonoćnim besposličarenjem na zidiću ispred zgrade. Ja izašao jednom preko dana, sjećam se dječak trebao spavati da im kažem da stišaju muziku u autu, spušta on staklo a na vozačkom pit-bull, na suvozačkom još jedan pit-bull, ne znaš kome da se obratiš. Ugasili su ti pit-bullovi i jednu mladost, doduše da nije bilo njih možda bi sama sebi dohakala, ili bi se možda i izvukla. Imamo i svoje javne ličnosti, političare, privrednike, manekenke, jednog crtača grafita, sad je momak na akademiji, dobro mu ide.

I tako to vam je taj moj divni komšiluk sa sve funkcionerima, nouveau riche, zlatnom mladeži, komšinicom koje nema, komšinicom koja bi da nas nema, bajkerima, kolekcionarima Alan Forda, planinarima, nečistačima snijega, čistačima snijega, srednjeklasašima, neradničkom klasom, penzionisanim vojnim licima, političarima, bivšim i sadašnjim uglednim privrednicima, južnjacima, sjevernjacima i mahalcima, svim tim divnim, manje divnim i nedivnim ljudima, i nama svugdje i u svakom vremenu nepoželjnim došljama.

propali
hanuma rekla da sam strpljiv i neistrajan

7 komentara

  1. ljubicakralj – dobar dan i tebi, nadam se da ces naci nesto zanimljivo i da ce biti worthwhile 🙂
    pravoslavni – nisam na ciglanama, tamo sam u blizini odrastao, dijete sa kosevskog brda 🙂 naci cu ti jedan post koji je blogerka filozofija palanke napisala o svom naselju ciglane, to je po meni beton bilo!

  2. pravoslavni ili slavopravni (kako te zvala filozofija palanke :)) – nadjoh sinoc taj njen post o ciglanama i vidim da si i ti u komentarima. Evo ja cu ipak priljepiti ovdje taj njen tekst, mozda neko naleti ko nije citao, a vrijedi. Kako joj jednom rece Iluzija, ne slazem se s tobom u svemu ali da je kvalitetno tu nema zbora:

    12.12.2007.

    ARHITEKTURA KLIZIŠTA!

    Ciglane su naselje napravljeno početkom osamdesetih godina prošlog vijeka na mjestu gdje se nekada zaista nalazila stara ciglana. Naselje je napravljeno na klizištu, sasvim u skladu sa sistemskim idealizmom koji nije uspio prepoznati trenutak kada je izgradnja solidnog i čvrstog državnog projekta prerasla u gradnju kula i gradova u oblacima. Idejno osmišljene kao vrhunac sarajevskog elitizma, projekat Ciglane uspješno je zanemario činjenicu da što visoko leti nisko pada, odnosno da balegaru nije mjesto na grani jer će sa iste nužno da se blagovremeno skotrlja. Kako bilo da bilo, Ciglane su prvo pravo sarajevsko snobi naselje u kojem je klasa nastanjenih rangirala od onih na tlu (privilegirano uzemljenje oko čijih toaletnih pločica od kineskog porculana su se smjenjivali skandali godinama), mjesta koje je “s pravom” pripadalo isključivo visokozaslužnicima JNA, preko onih zakucanih u brdo (što su se deceniju i po pretvarali da znaju šta znači imati leđa, a posebno ako je iza tih leđa maunt everest (ovdje se radi o višoj srednjoj klasi ne-vojne provinijencije), do onih koji su dospjeli na vrh ćuke, mahom sitnim građanskim tukama, koje naprosto nisu bile dovoljno značajne da im se dodijele one luksuzne gajbe iz podnožja bosanske piramide, pa su ih turili u one sklepane, sa zloslutnim pogledom na romsko naselje Gorica. 84-e godine, kada je moja porodica doselila u ovaj sarajevski “Beverli Hils”, stutkana negdje između vojničkog kompleksa veće i građanskog kompleksa manje vrijednosti, Ciglane su bile naselje oivičeno ružama, snažno utemeljeno u svom brdu, i inače po svemu solidno. NIko nije očekivao da jedna obična grupa krtica može da podriva jednu tako “čvrstu” multi-kulti tvorevinu.

    Kako je počelo survavanje Ciglana? Svoju neminovnu težnju ka crnom dnu Ciglane otpočinju već samim početkom devedesetih godina, kada zemlja pod pritiskom tona cementa i betona počinje da izbacuje ulične ploče poloveći ih u procesu po sredini. Već 91-e hodali smo po rovovima. Prerovanu zemlju više nije imao ko da dovede u red, pa su pojedinci počeli da se bune da nisu plaćali za to da bi im sad govna isplivavala. Ipak, Ciglane zadržavaju privid kultivisanosti sve do marta 92-e, kada oficirska većina čini da ovo postane jedino sarajevsko naselje koje na referendumu marta 92-e velikom većinom glasa za SDS, u gradu koji, isto tako velikom većinom glasa za SDA. Ovdje ciglansko klizište zaista dolazi do izražaja. Samo par mjeseci kasnije u tunel s desne strane doseljava top Armije BiH, dok se Glavni štab iste vojne nakarade doseljava, dijametralno kontra, u zgradu današnje Poreske uprave. Kao posljedica, privilegirani stanovi na donjim Ciglanama zjape prazni, obzirom da su oficirske krtice nakon odlično odrađenog rovačkog posla otperjale za Beograd davno prije 4. aprila, te se tako srednja klasa našla u sredini između danonoćno granatiranog štaba i danonoćno aktivnog topa, dok je sitnim ribama s vrha dodijeljena uloga mete za direktne granatne pogotke. Kao bonus poeni, kontejneri su se prelamali od Titovih slika, od fotografija do ulja na platnu a u praznim prostorijama Šipad komerca otvorio se Mešdžid – prikladna cijena za pogrešan arhitektonski proračun.

    Ni tada niko nije pomislio da se Ciglane mogu srozati još niže. Čak ni onda kada su bošnjački ratni profiteri ćapili sebi oficirske stanove praveći od njih zlatom optočene izložbe kiča. Čak ni onda kada se ćirilica zaorila ciglanskim kafanama stvarajući tako pogodnu atmosferu za uglađene sarajevske sponzoruše da neometano upoznaju svoje buduće darodavce. Čak ni onda kada su mračne ulice postale sastajališta džankija i ludaka. Niko nije pomislio da može gore. Tek kada je jeknula prva bomba, namontirana ispod auta jednog od prepoznatljivih sarajevskih mafijaša, pa za njom druga, pa za njom treća, shvatili smo da više nikada nikoga nećemo gledati s visoka, pa taman i živjeli na vrhu brda i imali pogled na cijeli grad, taman i imali jedini jebeni kosi lift u gradu (kosi kurac, da prostite). Postali smo certificirano zadnja rupa na planeti sa sastavom stanovništa iz istočne Bosne i Sandžaka u omjeru fifti fifti. Blindirani džipovi vozikaju nam po naselju gazda Ćelu, koji je, logički, pregradio rampom ulicu u kojoj živi da bi napravio sebi mjesta za vozni park, inače čovjek kojeg se svakodnevno može sresti u lokalnom superxafsu sa dvojicom tjelohranitelja čije utoke neofirno vire iz džepova i za koje se stalno drže kao da je najgore ratno stanje. Ali nije to vrhunac ekstaze. Vrhunac dolazi kad sa crnog dna pogledate gore, pa vidite Breku.

    Breka je jedino naselje u Sarajevu koje je pretendovalo da otme prestižnu medalju za snobizam od Ciglana i vjerovatno jedino koje se uspjelo još radikalnije srozati od omraženog konkurenta. Sjetim se kako smo nekad, razuzdana omladina, gađali stanovnike hepo kockicama na trgu kod Fuada Midžića, istog onog odakle je Selena svojevremno uhvatila maglu, a gdje je sada kao čarobnim štapićem ušicana džamija. Kažem ušicana, jer je arhitektonski prosto nemoguće bilo uklopiti onoliku džamiju na onolicni trgić i jer su lokalni DJ-evi postali neprikosnoveni majstori u miksanju ezana, tako da sviju peku ušice. Zato sad nema više raje na mračnim ulicama Breke. Raja je il’ u dijaspori il’ na horsu i'l u džamiji (il sve troje?!?), al kako god okreneš – neki je turbofolk.

    I tako ja sjedim u svom stanu na Ciglanama. Sjedim i blejim. Stan moje najbolje prijateljice (danas u Kanadi), koji je odmah do mog, poklonjen je njenoj kućnoj pomoćnici kao zahvalnica za dugogodišnju pomoć i nekad bi se zaklela da je ta pomoćnica najtiša i najurbanija osoba u cijeloj zgradi. Ministre, naučnike i ine nepismene, a koji su se tonama nakotili od 92-e pa naovamo ne bih ovdje ni da spominjem sopstvenih živaca radi. Tonuli smo sporo, ali efikasno, i mora se reći da smo s vrha brda, odnosno od vrapca na grani dospjeli na dno dna sprženog perja i slomljenog kljuna. Ako i uspijemo da cijuknemo, to može da bude samo u ritmu Fatihe. Divim nam se zapravo kako se nosimo sa činjenicom da će i Merhemića Trg (nekad Trg Nesvrstanih) uskoro postati lokacija gradilišta još jedne kolosalne džamije, te da naše prve komšije, u vrtovima koji su nekada služili za sadnju egzotičnog bilja, danas zakopavaju sihire. Bit će ipak da smo tek sada na dnu, a ja šutim i gledam i čekam kada ćemo jednog dana, prateći aktualni trend survavanja, napokon da se probudimo – ispod zemlje!

    Objavio/la Hybrid u 19:03, 51 komentar(a), print, #

  3. umorni – podsjetio me pravoslavni kad me pitao jel’ zivim na ciglanama , a ja se sjetih da je hybrid, ili filozofija palanke, nekad pisala na tu temu. eto koliko je kvalitetno kad sam se sjetio deset godina poslije 🙂
    pravoslavni – kako rekoh umornom, sjetio sam se zahvaljujuci tebi 🙂 ima i jedna dodatna prica gdje je jedan od lokalnih mocnika uselio u stan njene porodice, pa ne mozes ti to istjerati sale…

Komentariši