More fiction, please!

U zadnje vrijeme sam imao malo više vremena za čitanje knjiga. Pa sam tako čitao Amarcord od Namika Kabila kojeg gotivim još od dokumentarnog filma Informativni razgovori. Autobiografska knjiga o njegovom američkom iskustvu, prijeratnom trebinjskom i poslijeratnom sarajevskom, a i trebinjskom, po povratku iz Amerike. Dobra knjiga, podvlačio sam tu dosta nekih dijelova, pa ću te highlights dopisati nekad u komentarima. Kabil piše o svom taksiranju u LA-u i ljubavi prema filmu i ženama. Ima jedna scena, kao gusla on, a cura, psihoterapeutkinja, na telefonu sa klijenticom i eto ne može prekinuti jer klijent je klijent. Piše Kabil kako mu nije bilo nimalo lako održati koncentraciju u toj situaciji i još piše kako je imala dobro tijelo. Zanimljivo je to kako naša, a vjerovatno i svjetska, jebačka književnost malo pažnje posvećuje tim ljubavnim fijaskoima. Kad su naši pisci u pitanju niko te fijaske nije znao dočarati u formi kratke priče kao Džamonja…

Pa sam onda čitao Kritika bosanskog uma od Tarika Haverića. Ne znam šta mi bi, nemam ja običaj čitati ta neka filozofska promišljanja o bilo čemu, više sam ljubitelj fikcije koje je nekako sve manje u ovom dobu kad lično, autobiografsko dominira. Dobra stvar kod Haverićeve knjige je što kritikuje. U ovoj našoj sveprisutnoj politici nezamjeranja, malo zamjeranja za promjenu dobro dođe. Pa tako Haverić za Durakovića (Nijaza), o mrtvima sve najbolje, kaže kako bolan veliki intelektualac, čovjek uglavnom pisao pamflete, a i u toj knjizi o međunarodnim odnosima koju je napisao, kao eto neka udžbenička publikacija, nije se potrudio ni Cambridge da speluje kako treba. Još bolje, Haverić kritikuje jedan odomaćeni trend u bosanskoj književnosti, ono kao neko uljepšavanje istorijskih ličnosti i događaja, jer ako se napiše nešto negativno odmah si državni neprijatelj br. 1. Pa čak i na nivou fizičkog izgleda ne smiješ tamo za nekog bega napisati da je bio deb'o i zadrig’o, iako je u stvarnosti bio deb'o i zadrig’o, jer kako ćeš ti tako ocrniti tamo nekog narodnog prvaka. Ono što ne valja u knjizi je što Haverić kroz to štivo vodi neki svoj privatni rat protiv ovih sadašnjih prvaka, što meni kao čitaocu nije nimalo zanimljivo. Kao neki East vs. West u smislu modernih civilizacijskih dostignuća, MM (Mladi Muslimani) od formiranja do danas, kuda goni današnja Beiha, i tako sva ta superzanimljiva pitanja. Kod nas vidim ovi dežurni kritičari uglavnom hvale knjigu, eto sve je kao must read. Pa jebemu miša zar nije čitava poenta kritike da nešto valja, a nešto baš i ne valja. Ali eto kod nas ti kritičari društvene zbilje na budžetu kao neki slobodni umjetnici, ovi drugi neki sumanuti tipovi, treći isto na nečijem platnom spisku, ne možeš ništa normalno u toj sferi ni pročitati. I sve se svodi na us against them…

Zato ja volim fikciju. I skandinavski krimi roman o kojem sam pisao ranije. Jussi Adler-Olsen napisao trilogiju, kasnije je još udrobio nekoliko knjiga, po kojoj su snimljeni filmovi. Nema ko nije gledao po čitavoj Skandinaviji, ono kao osamsto hiljada duša ako se dobro sjećam. Čitao sam drugi dio Disgrace, i gledao na festivalu film po trećem dijelu, The Conspiracy of Faith. Odlično stvarno, ne znam je li bolji od Nesboa od kojeg ne možeš pobjeći u Buybooku, nisam čitao ovog potonjeg. Dajte malo buybookaši i Jussija, šarajte malo brate! Jedan drugi skandinavac, Karl Ove Knausgard napisao knjigu Min Kamp o ovim svakodnevnim borbama običnog čovjeka: djeca, posao, žena, kuća, piva, familija, filozofija, književnost, religija, fjordovi, nebo iznad fjordova, Švedska, Norveška, Švedska vs. Norveška, tuga, sreća, euforija, nervni slomovi, komšiluk, Ruskinja u komšiluku… I njega čitalo stotine hiljada duša, šest tomova, ovaj drugi koji sam ja čitao ima 600 strana, nije mala stvar ako je izbacio u svakom toliko, 3 i po hiljade stranica drug moj. Neko preporučio ženi mojoj, kao dobar je lik… A po meni, navlakuša čista, 20 strana o djeci, pa 200 o tome kako je upoznao ženu, gdje su išli na pivu, pričao jaranu o njoj. I kao dogovorio se da se nađe s jaranom Gejrom u 5, došao mu pola sata ranije, i sad piše kao šta je radio tih pola sata na narednih nekoliko stranica. Višak jarane, tih 600 strana je trebalo biti maksimalno stoja, i po mojoj računici, uz disclaimer da nisam čitao ove druge knjige, niti ću, umjesto šest tomova to je trebao biti jedan, i idemo dalje Karl Ove… A zanimljivo je i to što je skandinavcima legla toliko ta knjiga da su se prodale stotine hiljada primjeraka. Haj’ ti sad napiši nešto da prodaš u par hiljada primjeraka u BiH. Treba i to znati, i zato je dobar posao uradio ovaj Karl Ove, bez obzira što meni nije legao.

Eto sam sam od njega i zaboravio jesam li još štogod pročitao, a i ne zaboravio kad sam ga čitao pola godine.

propali
hanuma rekla da sam strpljiv i neistrajan

12 komentara

  1. Napokon postovi i od tebe :)))

    Elem, aj da pocnem sa necim sto zvuci kao hvalisanje,…meni se dan zavrsava sa knjigom u rukama. I tako svaki dan, cele godine :))).
    Ne znam da li si citao Karl Ove Knausgard, ali ja nisam. I meni je toplo i srdacno preporucen, pa kada sam malo proguglao nasao sam upravo to sto si i ti opisao u postu, a ja vremena za takvu zajebanciju jednostavno nemam.
    Inace, skandinavski krimici imaju sve vecu ekspanziju ovde koliko se meni cini. Pored Nesboa, koga sam apsolvirao sa zadovoljstvom, imas jos par autora koji su kod nas prevedeni kao sto su Karin Fosum, Jern Lir Horst, Arnaldur Indridason. Ovaj potonji je sa Islanda, i fenomenalan je autor. Trenutno zavrsavam njegovu trecu knjigu “Glas Andjela”.
    A oko ovih istorijskih desavanja iz blize i dalje proslosti pre ovog krimica sam zavrsio knjigu “Tajna istorija Miloseve Srbije”, u pitanju je Milos Obrenovic. Jebem mu sve mu jebem, mislio sam da znam puno i dosta ali naidje ti tako knjiga koja ti otvori oci iako mislis da se to vise ne moze desiti. Pa ako nekoga zanima eto tople preporuke od mene.

  2. Tram – nije drug, kod tebe uvijek ima poenta, nema viska barem meni, i zanimljivo je za citati. ako se nekad odlucis za knjigu, mislim da bi bio hit! i jos bi podebljao ionako kultni status kod zena 🙂
    ps. pogledao sam one klipove, najbolji su mi pravoslavni i umorni, valjda zbog one dvokolice 🙂
    pravoslavni – bravo za duzi komentar i hvala na preporukama! Zainteresovao si me sa ovim skandinavcima, i Islandjaninom (oni su svijet za sebe), pa cu pribiljeziti sebi na papiric. Ja ti volim ove strane autore citati na engleskom, ili u u prevodu na engleski, sta cu, ostalo mi od Shakespeara sa studija 🙂 tako da mi je izbor prilicno suzen jer ne putujem, a i mrsko mi narucivati knjige. Sta bi mi preporucio od Nesboda da citam prvo?

  3. Sam si rekao, Islandjani su svet (planeta) za sebe. Meni su te knjige bas legle kako treba. Inace cela ta skandinavska krimi scena je vrlo interesantna nama ovde sa Balkana, to je moje rezonovanje.
    Elem, Nesbo je posebna prica u tom svetu krimi autora. Ja obozavam njegove knjige, i naravno sve ih imam :))). Njegov opus se krece udarnom stazom koju predstavlja serijal o inspektoru Hari Huleu, mislim da ih je do sada objavio 13 komada, i druge knjige koje nisu vezane za taj serijal vec stoje same za sebe, takodje iz kriminalistickog zanra. Mozda je bolje da pocnes sa tim drugim knjigama, cisto da osetis kako ti leze pre nego sto se bacis u sagu zvani Hari Hule :))). Zasto ti ovo preporucujem? Zato sto kad krenes sa serijalom i HH tacno mozes videti kako su prve 2 knjige slabijeg kvaliteta i da se Nesbo ucio kako treba pisati krimi romane, da bi kasnije razvio svoj stil koji je blago receno nenadjebiv :))), pa da se ti ne bi razocarao sa njim odmah na pocetku onda je ovo moja preporuka za tebe.
    Ako ti zatreba jos informacija kuckamo se ovde :)))

  4. ja sam u nakoj cudnoj fazi vezano za knjige !!!
    strane autore ne mogu da citam jer mi zivot ovdje ne dozvoljava da sagledam njihove dimenzije.
    nase, mislim na balkan, filtriram, izbjegavam rat i tegobe, i rijetko pronalazim pokusaje humora, skonto sam sto pitkije i sto jednostavnije, recimo tomic i dezulovic
    imam u sebi jedno 5 knjiga, ali sve bi bilo toliko teretne da ne zelim ljudima to nudit a i nisam siguran bi l uspio 2 sepeta prodat takvog stiva 🙂

  5. Pravoslavni – hvala ti na preporuci! Postupicu u skladu sa predlozenim 🙂
    Umorni – sve te razumijem jer i sam pomislim nekad koji ce ovo meni… a opet ja sam neki tip fiksacija: norveski jazz, skandivavski noir i tako to 🙂

  6. Pravoslavni – Evo citam Snowmana od Nesboa, nisam znao da je i on propali fudbaler inace bih ga i ranije citao 🙂 Dobro pise, evo nekih podvucenih dijelova: “Harry entered his new office. Which he knew would be known as that for ever, the way the fifty-year-old home ground of Barcelona football club was still called Camp Nou, Catalan for new stadium… Harry threw off the duvet and went into the kitchen, let the water from the tap run cold, cupped his hands and drank. He had always thought water tasted better like that, drunk from his own hands, off his own skin… Everything was distorted and disfigured by the blackness. And by her own panic. She stopped to listen. Her heaving, rasping breathlessness rent the tranquility; it sounded as if she were tearing the greaseproof paper wrapped round her daughters’ packed lunches. She managed to bring her breathing under control…” I tako, volim te sitne detalje po kojima se odlicni razlikuju od dobrih pisaca, i brate u 3 dana procitas i idemo dalje 🙂

  7. Pa dobro bre kolega (i ja sam cepao fudbal skoro 7 godina i nije mi zao :D), jesmo rekli da necemo da krecemo od sredine. E ne mozes se kao covek dogovoriti sa ovima iz veznog reda pa da jebe rak raka :)))

  8. Znas sta se desilo kolega: udjem u knjizaru i sad hrpa njegovih knjiga, gledam ja one naslove, nista mi ne znace, i sjetim se da je Ivancic nekada pohvalno pisao o Snowmanu, pogledam vidim jeste Harry, kontam oprostice mi Pravoslavni sto sam malo zanemario dogovorenu taktiku 🙂

    ps. ja sam igrao stopera i zadnjeg veznog i onog nekadasnjeg libera, iz tog vremena sam na toj poziciji gotivio Belodedica 🙂

  9. Jebemu misa, ja sam igrao na istoj poziciji! Meni su uzor bili nemacki fudbaleri, iz tog razloga i dan – danas navijam za nemce na sampionatima :))). Belodedic je bio malkice ispred svog vremena kada se pojavio u Zvezdi, zato sam ocekivao da ce postici mnogi vise u svojoj karijeri nego sto je inace uradio.

    Mislim da bi trebalo da pocnes sa knjigom “Crvendac” (Redbreast), ona je dosta kljucna za ceo serijal o Hariju :)))

  10. Dogovoreno :)))

    Ali molim te posle da ispratis redosled kako propisi nalazu :)))

    – In Flaggermusmannen (1997), translated as The Bat (2012), Hole is sent to Sydney, Australia to aid the Australian police in their investigation of the murder of a Norwegian citizen.
    – In Kakerlakkene (1998), translated as Cockroaches (2013), Hole is sent to Thailand to investigate the murder of the Norwegian ambassador.
    – In Rødstrupe (2000), translated as The Redbreast (2006), Hole tracks an assassin planning an attack on a prominent member of the establishment.
    – In Sorgenfri (2002), translated as Nemesis (2008), Hole investigates a fatal bank robbery and becomes implicated in the apparent murder of an ex-girlfriend.
    – In Marekors (2003), translated as The Devil's Star (2005), Hole investigates a series of serial killings and suspects a fellow policeman of criminal activity.
    – In Frelseren (2005), translated as The Redeemer by Don Bartlett (2009), Hole is on the trail of a Croatian hitman who kills a Salvation Army officer during a Christmas street concert.
    – In Snømannen (2007), translated as The Snowman by Don Bartlett (2010), Hole struggles to identify Norway's first serial killer.
    – In Panserhjerte (2009), translated as The Leopard by Don Bartlett (2011), Hole returns from self-imposed exile in Hong Kong and unofficially investigates a serial killer.
    – In Gjenferd (2011), translated as Phantom by Don Bartlett (2012), Hole again returns from Hong Kong to look into a murder apparently committed by his would-be son, Oleg. His investigation draws him into Oslo's drug scene.
    – In Politi (2013), translated as Police (2013), Hole is needed once again to discover the identity of a serial killer who is stalking the streets of Oslo, killing police officers who previously investigated old cases.
    – In Tørst (2017), translated as The Thirst (2017), Harry has to find a killer who has been hiding for some time, but who has resurfaced and is masquerading as a vampirist.

Komentariši